Suton svjetlosti

Žena tmine

Zagrljen hladnoćom u jezivoj šumi,
tražim izlaz od drveća što dalje.
Kreštavi glasovi bliže se traumi
koju će žena tmine da mi pošalje.

Koračam stazom šetališta tromo,
i spoznajem opčinjavajući pogled.
Taj susret se desio neminovno,
i istopio svaki u meni led.

Dražesno lice ljepotom odiše,
primamljuje me kao da sam plijen.
Tad sam se izgubio i postao njen,
i nisam želio ništa od života više.

Naslonila se na stablo i knjigu čitala,
njena usna nije ništa priupitala,
već me je hipnotisala očima crnim.
Osjećao sam da sam na svijetu prvi.

Prvi koji je istražio tragove
njene blage duše i teške suše,
te duge usamljenosti koje sve ruše.
Za nju sam prešao sve pragove.

Pružila mi je svoj bijeli dlan,
poljubio sam je kao veseli dan.
Kroz nos mi prođe jedan miris divan,
miris njene ruke i slatke čežnje.

Letjela je sa vjetrom haljina njena,
uhvatila me dragosno ispod miške.
Krenula je, a ja pratim kao sjena,
ne shvatajući da je ona žena tmine.

Nisam više čuo šumske glasove,
možda samo dobroćudne sove.
Na jezivost šume nisam bio kivan,
pratio sam samo njene težnje.

Ali nisam bio srećan u tom miru,
čuo sam mračne vokale u sebi.
Pjevali su o nekoj zamci i viru
koji će moju ljubav da istrijebi.

Koračali smo sve dublje u tamu,
nismo više bili na glavnom putu.
Al' pratio sam je, ignorišući slutnju,
i ne želeći da je ostavim samu.

Odoliti njenom prisustvu je teško,
njena mekana koža bijela kao snješko,
neustrašivi su njeni stavovi i hod,
mogla bi da podigne i sami svod.

I tako sam mislio o toj ženi,
nisam bio na tamu uopšte kivan,
kraj nje sam bio staložen i miran,
ona srećom tugu zamijeni.

Kraj jedne bistre rijeke smo stali,
gledali smo se i strasti predali.
Zagrljaj, talas naše noge hladi,
a njen jezik moje usne zasladi.

Potom me iznenada odgurnu,
a ja nasmijan u nju pogledah.
Uze ona knjigu, vatrenu i burnu,
spremajući za rečenicu svoj dah.

"Claude os, aperi oculos!",
pročita rečenicu drugim tonom.
Zemlja pod nogama se trese,
a noć se zamijeni krvavim sutonom.

"Zašto si pratio svaki njen trag,
kad si znao da je ona samo vrag?",
priupita gromoglasan vokal,
uništavajući sve moje ideale.

Potpuno me okružiše talasi
prljave rijeke plamene boje.
Čekajući da me ona sad spasi,
njeno zlo lice ispuni strahove moje.

Voda je spremna moj duh da proguta.
U nemoći stojim i gledam njene oči.
Nema druge šanse, neće biti sutra,
čudim se njenoj nevjerovatnoj moći.

Tada sam bio na sebe kivan
jer sam bio previše naivan.
Uskoro će moj duh da premine,
jer nisam znao da je to žena tmine.