Nerijetko, kada u samoći bivam,
nizovi slika preda mnom se pokažu;
o starim paragrafima prošlosti snivam,
shvatim šta hoće između reda da kažu.
Sijedo, izopačeno i staro lice
želi da mi ispriča sve stare priče,
prvo one koje samom đavolu liče,
pogrešne riječi i lude besmislice.
Prišli smo jedno drugom i zajedno sjeli,
nove teme u djeliću sekunde spleli;
neke me proždiru, neke me usreće,
nema od ove diskusije priče veće.
Neće mi dozvoliti da zaboravim
kako je bilo u prošlosti da boravim,
niti da mi iskliznu vrijednosti prave
koje se skrivaju u trenucima slave.
Tečno se u meni kolaju paroname
koje žive vatrom mog života, same
i bore se protiv drugih sjećanja,
mračnijih slika i sopstvenih obećanja.
Površina sjećanja se u plavom sliva,
priprema prošlosti za gnusnih slika nalet;
dolaze nove boje, tako to biva,
pretvarajući se u njihov mračan balet.
Uvlači se duboko, tjera me da se sjetim
i suočim sa oštrim zubima prošlosti,
da joj svojom odlučnošću zaprijetim
i otarasim se njene oholosti.
Neraskidiva prošlost draga i nedraga,
izvor svih naših iskustava i snaga,
oslonac koji nas u život pričvrsti
mora se više puta provjerit' i sresti.
Zbori prošlost kako su moje ptice pale
i ko je bio lovac tih bića divnih;
taj život stalno stvara svoje neke šale,
pretvara sebe u skup nijansi sivih.
Ne zaboravljam izdaje i bolne krađe
srca za potapanje moje glavne lađe;
niti pružene ruke dobra i pomoći
koje me izvlačiše iz mojih nemoći.
Ne zaboravljam riječi pregažene
ambicijama i sebičnim strastima;
niti svoje srce kraj drugih, zbližene
uprkos svim razlikama i kontrastima.
Ne zaboravljam slijepe ideje svoje
koje nisu dan života mogle da izbroje;
niti gorak ukus predaje i poraza
čestog protiv zla i ružnjikavih prikaza.
Ne zaboravljam te oči, slatke zvijezde
koje se sve dublje u duši gnijezde
i osvjetljavaju put bakljicama svojim;
haos prošlosti dok u konfuziji stojim.
Možda se previše za ove slike vežem
i svoje srce za njih previše pritežem,
ali su moj nerazdvojni dio postale
te jarke boje koje su iza ostale.
Ma koliko daleko moja prošlost bila,
ma koliko je ta jadnica sad sijeda,
ona za mene nikad neće bit' blijeda
i ostaće do mog kraja poučna i mila.
YOU ARE READING
Suton svjetlosti
PoetryPravilo je prirode da postoje sunčani i oblačni periodi, baš kao što se oduvijek smjenjuju dan i noć. Vrijeme je da utonemo u svijet tame, i u vremena kada količina svjetlosti polako opada, a noć i život podižu zavjesu mraka nad nama. Suton svjetlos...
