Suton svjetlosti

Ulična priča

Skoro sam čuo na ulici jednu priču
o siromahu koji se tad zaljubio
u ženu zbog koje se uvijek gubio;
ljubavi koje od dobrih duša odmiču.

Želio je sa njom svoj život da provede,
mislio je da će moći to da izvede,
uprkos tome što je bogatašica bila,
vjerovao je da je ljubav najjača sila.

Nije mario što se oni razlikuju
po porodici i u društvu položaju,
jer to nema značaj ljubavnom izražaju;
smatrao je da će svi ljubav tu da poštuju.

Ionako svi u svijetu spominjaše
kako se suprotnosti najviše privlače.
Njegovi bližnji stalno ga ohrabrivaše
jer se hrabre duše nikada ne povlače.

Došao je sudnji dan kad će ispuniti san,
odlučio je da joj svoju ljubav prizna;
pričao je sebi: "Biću odvažan i jasan!",
jer niko neće srca mirna i ponizna.

Obukao se najbolje što je tada mogao,
on je uzeo prsten i svu snagu smogao
da krene i da dočeka buduću dragu
na njihovom mjestu, sudbonosnom pragu.

Našli su se, a ona draža nego ikad
u svom potpunom dostojanstvu i sjaju;
pogledaše se u oči - Sad ili nikad! -
njegovo srce i duša na pogled divljaju.

Pred nju on kleknu, a ona blago ustuknu;
ćutke izvadi prsten, čvrst poput stijene,
njena slatka usna, k'o da htjede da jauknu -
"Draga moja, hoćeš li se udati za mene?"

Nakon nekoliko sekundi napetosti:
"Jesi li ti normalan?", priupita ona,
smrknu se njegov pogled pun svjetlosti,
ukoči se kao da ugleda demona.

"Eh, zašto si me do ovdje morao dovesti?",
"Ne shvatam, ne želiš sa mnom život provesti?",
"Željela bih to ja, al' dragi blesane moj...",
"Ali?" - "Vidi se da od uzbuđenja nisi svoj.

Gledaj, kol'ko god ja željela s tobom da budem,
ne mogu jer od toga nema vajde zbog nas;
ako budem s tobom, doživjeću samo studen
jer, oprosti mi, živiš kao bijedan pas.

Moj dnevni trošak je kao tvoja sitna plata,
kako ti misliš da se ja udam za tebe?
Čovječe, pa zar ti misliš samo na sebe?
Bila bi naša djeca puna jada i blata!

Kako bi nas othranio i održavao?
Kako bih smjela da se pojavim pred svima?
Svako bi se smijao, svako bi nas ponižavao.
Zaboga! Ne bi nas poštedjela ni zima!

Stoga, žao mi je, moj odgovor je 'Ne!',
žao mi je što sam ti uništila slatke sne,
ali kad se budeš digao na nivo veći
možeš se nadati našoj vječnoj sreći."

Nije na teške riječi odgovorio,
kajao se što se u jadnika pretvorio.
Samo je ustao i od nje se okrenuo
mračno kao da je na streljanje krenuo.

Na našu žalost, malo se priča o daljem
toku njegovog življenja i postojanja,
ali mogu radoznalima da pošaljem
šta se desilo nakon njegovog kajanja.

Onda ćete vidjeti šta se čovjeku desi
kada on doživi ogromne nemilosti
i šta njemu život poslije donosi
kada ga zahvati dug suton svjetlosti.

Idemo unaprijed čak deset godina
bez dražesne koju je nazivao: "Jedina".
Kupovala je ona tad u centru grada
jer bez svoje ljepote ona će da strada.

Sudbina je odigrala ulogu svoju,
spojila, bogatašice, sudbinu tvoju
ponovo sa njim, anđelom starim i vjernim
koji je razgledao izlog očima smjernim.

Nije izgledao tako odrpano k'o nekad,
ali i dalje biješe njenom oku jadan.
Taj njegov način hoda, varvarski i hladan,
ne zaslužuje da sačinjava ovaj grad.

Gledaj ga samo, oko njega sigurno smrad,
a uz to ga i ubija zimska hladnoća,
obučen skromno, muči tog bijednika glad,
ne može da se voli takva jadnoća.

Mislila je ona, pa odluči da priđe:
da ga još spusti i da mu sve poruši.
Jer ne smije takvu priliku da obiđe,
može njegovu volju za život da isuši!

"Hej! Kako si?", uzviknu ona njemu smjelo,
a on začuđeno ugleda tu ženu.
Ona je gledala to mršavo tijelo,
željeći da ismije dušu izgaženu.

Nakon par riječi svakodnevnog govora
krenula je njena psihološka igra
gdje se svijet okreće brzo kao čigra,
samo da uništi tog siromašnog stvora.

"Znaš li ti, blesane moj, da sam se udala?
Kako je divan! Zarađuje mnogo mjesečno,
njegovoj sigurnosti sam se slatko predala,
na sve odgovara pametno i odsječno!"

"Drago mi je.", reče on tiho i snuždeno,
i dalje je volio prijašnju djevojku,
punu čari i opčinjavajućih stvari,
a ona je grizla to srce izmoždeno.

"Oh, šefe, pozdrav! Upoznaste ženu moju!",
"Pozdrav! Da, divna je, ima slatku boju.",
"Šefe?!", ona zaprepašćeno progovori
čekajući svog muža da joj odgovori.

"Da, ženo. Nisi za ovog čovjeka znala?
To mora da bude neka od tvojih šala.
Poznato je svugdje da jaku fabriku vodi
koja godišnje milijarde maraka rodi!

Znaš šta još kažu? Al' on to poriče stalno:
u inat nekoj curi on to postignu!
Izdržao je sve muke mentalno
i postao uspješan. Zar to nije sjajno?"

Stara ljubav nije znala šta će sa sebe,
pogledala je prazno u oči jadnika.
On šef? Ta skitnica i slika bijednika?!
A on se samo smješkao nakon duge borbe.

I ovdje nam se završava priča ova.
Znam da ste zaprepašćeni. Nije sve jasno:
kako je ovaj stvorio firmu svojih snova?
Da li je to krađa ili poslovanje časno?

Šta se zbilo između dugih deset ljeta?
Nemoguće je da se preskoči, mislite.
Nemojte na mene ton da povisite
što je priča većim dijelom raznijeta.

Nažalost, takve su ulične uvijek priče,
nikada se cjelovita slika ne stiče.
Možda to treba - da sve otvoreno bude
jer nema utiska ako se na kraj sve svede.

Želio je sa njom svoj život da provede,
mislio je da će moći to da izvede,
uprkos tome što je bogatašica bila,
vjerovao je da je ljubav najjača sila.

Al' prevario se, živio je u zabludi,
u iskrivljenoj slici koja sve izludi.
Pravo je čudo šta se desi nakon podlosti
koje čovjeka uvedu u suton svjetlosti.

Iz ovakvih događaja treba da se uči:
Prava je bol ako čovjek nema zrelosti
da izbjegne da se sa idealima muči
koje njega uvedu u suton svjetlosti.

Pravo je čudo šta bude nakon smjelosti
bića da se u opasne igre upusti
i kada čovjek mrak samom sebi dopusti
koje njega uvedu u suton svjetlosti.