Čovjek je biće koje želi sve da grabi,
čak i sitne zvijezde koje su daleko,
nedostižne jer naših granica su preko
što dovodi da stisak jednom oslabi.
Neispunjenje, lažna nada, uminulost,
bezbroj uništenih snova vodi u zrelost,
zrelost koja je otpustila snova uže,
jer ne može da održi stisak duže.
Nemoguće ili pogrešna predstava?
Zavisi od percepcije ljudskog stava.
Neki zgrabiše, ali zaboli ih ruka,
nisu spremni da izdrže toliko muka.
Crveni se dlan, gubi se želja i plan,
istodobno čovjek sporo otpušta san,
jer njegov dan grebanje i luda bol kvare,
zaboravljajući na svoje zamisli stare.
Ne može da podnese, uže jako vuče,
i kada se meteori sumnje sruče,
rijetko ko će održati stisak duže
jer nekad je nepodnošljivo snova uže.
Kad je presnažno, valja li otpustiti?
Bol trpit', il' se na nivo slabih spustiti?
Pitanje je veliko, odgovor nesiguran,
jer nikad se ne zna kad je naš san tmuran.
Gdje li nas uže snova može odvući?
Odakle izvor tog užeta potiče?
Da li nas ka propasti može povući?
Vrijedi li da se teškom mukom stiče?
Pitanje je veliko, odgovor nesiguran,
nekad je konačan cilj ružan i oduran.
I sve naše tadašnje muke i pretrpljen strah
prelaze u razočaranje i garavi prah.
YOU ARE READING
Suton svjetlosti
PoetryPravilo je prirode da postoje sunčani i oblačni periodi, baš kao što se oduvijek smjenjuju dan i noć. Vrijeme je da utonemo u svijet tame, i u vremena kada količina svjetlosti polako opada, a noć i život podižu zavjesu mraka nad nama. Suton svjetlos...
