Čovjek često nailazi na besani jad,
iznova i iznova doživljava pad,
posrćući nespretno na svakom koraku,
prosto poželi da se udavi u mraku.
Hoće da razbije tamu, naokolo gleda,
ali ne može da probije nesreću,
razmišlja o tome da se mraku preda
jer se njegove oči sa tugom susreću.
Ogledala zjenica reflektuju volju,
ali je sada nema, nema snažnu želju
da nesreću udari s kojom se sudari,
da grozotu u utrobi svojoj svari.
Radije bi se utopio u svom mraku
ne mučeći se u sljedećem koraku.
Lakše je ljuljat' se u kolijevci tame,
nego naporom izaći iz mračne jame.
Mada, čovjek nekad samo hoće da pluta,
da pogleda mutna u beznađu luta.
Kad se kolijevka ljulja, izgleda slađe
od preusmjeravanja sopstvene lađe.
Ova noć poganim pogledom njega zove,
čuje se hor cvrčkova i solo jedne sove,
ledenim vjetrom hladeći drhtave dlanove,
ne dajući mu da smišlja nove planove.
Noćna muzika pomiješana sa tugom,
ruke u džepovima, ružan miris dima.
Osjeća kao da se zarazio kugom,
jer ga svugdje prožima njegova zima.
I tako bezizlazno kroz noć on šeta,
pogođena je njegova Ahilova peta,
proklinje kada se rodio sretan dan.
Kolijevka noći? Nada se da je sve san.
YOU ARE READING
Suton svjetlosti
PoetryPravilo je prirode da postoje sunčani i oblačni periodi, baš kao što se oduvijek smjenjuju dan i noć. Vrijeme je da utonemo u svijet tame, i u vremena kada količina svjetlosti polako opada, a noć i život podižu zavjesu mraka nad nama. Suton svjetlos...
