Suton svjetlosti

Put ideala

Šačica ljudi iz naroda i mjesta svih
skupili su se kraj sopstvenih brodova
i krenuše na put stvari nedohvatljivih,
drugi im se smijaše jer su drugog kova.

Mali i nestalni, takvi su ideali,
nikada se neće pojaviti sami,
jedino onima koji su sve dali,
ne bi li se suprotstavili tami.

Pronađoše tračak ideala ljudi
na jednom zabačenom ostrvu želja,
al', odjednom, pobježe ideal od ćudi
dok je boja ostrva postajala bjelja.

Smjeli tragači ponovo uđoše u trag
i primjetiše ideal koji im je drag;
bio je na drugom ostrvu usamljen,
na savršenom mjestu za ljude postavljen.

Al', nažalost, ponovo ljudima uteče
i moradoše strpljivo da put nastave.
Treće, četvrto ostrvo predstave ove,
on odletje, tako im vrijeme protiče.

Uhvatiše izgubljene ljude žeđ i glad,
zbog čega se stvori među njima nesklad.
Mrka pučina, nigdje na vidiku sreća,
a njihova jad bivala je sve veća.

Brojnost tih istraživača se smanjivala,
kosila ih je bolest i teško beznađe,
tugom i panikom se hrabrost smjenjivala,
jer nije moglo ništa da se pronađe.

Provjeravali su još ostrva mnoga,
ali pošto ih je napustila sloga,
nemarno su se pojedinci izdvajali
i na kobnim ostrvima vječno ostajali.

Ujedale su ih vješto skrivene guje,
potapale su ih strašne morske struje,
kapetan je tugovao i mapu gledao,
ali nije se on još očaju predao!

Hiljade kilometara do njihovog doma,
u posadi došlo je do voljnog sloma.
Čim je kapetan iz kabine izašao,
mač se na njegovom vratu pronašao.

Uzvici pobune, bilo im je dosta,
pola ih je već otišlo na drugi svijet,
nema svrhe nastavljati ovaj ludi let,
"Zato zahtjevamo da se vratimo kući!"

Kapetan je bio između vatre dvije,
njegovo srce nadom i strašću bije,
vjerovao je slijepo u svoje mape i rad,
zato neće od svega odstupiti sad!

"Slušajte!", umirio je sve njegov glas.
"Vjera je esencija potrage naše,
zato ne spuštajte svoje ponose i stas;
tako ćemo doći do ideala lakše.

Shvatam da je naša posada umanjena,
da su hrabra srca u moru progutana,
ali nada naša nije još smanjena,
jer moja mapa je istinom protkana!

Stoga, pet dana mi još, molim vas, dajte,
ako je moja mapa tačna, cilju smo blizu.
Ako neuspjesi nastave da se nižu,
idite kući i slabosti se predajte!"

Posada je prihvatila takvu ponudu
i nastaviše oni sa svojim radom,
sporijim tempom i oslabljenom snagom,
ali stremili su svi ka nekom čudu.

Mir je opet u izmučenom brodu nastao,
bolne rane iščeznuše i nestadoše,
jer nedoumice i sumnje prestadoše
da grickaju srca, dok je rad snažno blistao.

Sve to bijaše zbog dodatnih pet dana,
svi znadoše da će ubrzo kući ići.
Samo je kapetanova duša iskidana,
jer se bojao da svom cilju nikad neće stići.

Žega je harala i svaki sat razvlačila,
čežnja je sanjalačku dušu tlačila,
shvatio je vođa da ga taj ideal mori,
da će pasti ako se za njega ne izbori.

Kraj ga čeka ako ideal ne dočepa,
neispunjena želja će da ga ubije,
jer srce mu ludom nadom i strašću bije;
razbijanjem tog srca, smrt će da ga ščepa.

Peti dan je curio veoma sporo,
konačan dan se polako u suton spuštao,
očaj je kapetan u sebe dopuštao,
uništavalo se u njegovom srcu jedro.

"Ljudi!", mrtvu tišinu ovaj glas probi,
"Vidim čisti ideal tačno ispred nas!",
vaskrsenje duše i za kapetana spas!
Nije očaj do kraja mogao da ga zdrobi.

Pjevali su, puni nove snage i radosti,
našli su svrhu svoje dragocjene mladosti,
ono za šta su svoj put životni posvetili
i time su se podsmjehu osvetili.

Svaki ideal znači i velika cijena,
žrtvovanje mnogobrojnih ljudi i ćudi.
Za to treba imati duh čvrst kao stijena
i dušu čvrstog fokusa koja ne ludi.

Njihov pronalazak bio je šok svima,
a čovječanstvu napredujuća plima.
Svi skeptici istomišljenici postadoše
i sa svojim šalama konačno prestadoše.

Nove generacije taj put danas prate,
put ideala kojem mnogi navrate
bez predznanja o surovosti njegovoj
i o tome kako treba voditi taj boj.