Tajna

9.5K 409 57
                                    

Par trenutaka sam stajala, samo stajala, poput statue koja je premeštena u neki mračni kutak jer plaši decu, imam osećaj kao da su mi noge odsečene, da se gušim, kao one devojke u hororu dok ih u snu ubice guše sa jastukom, a one su bespomoćne i predaju se na kraju..Ne znam zašto, dok mi se približavao taj misteriozni čovek, u glavi su mi se stvarale razne ideje, možda je i on došao ovde, pored jezera, da dobro razmisli o svemu, o stvarima koje se događaju u njegovom životu i ne daju mu mira..Ali, ako je to u pitanju, zašto ide ka meni?Polako hodam unazad i vidim kako on ubrzava svoje otežane korake.Ruke mi drhte kao da sam ih stavila u ledenu vodu sa ledom koji se topi, kroz mozak mi prolazi milion brzih misli, znam samo jednu stvar.Ovaj čovek nije došao da se opusti, pratio me je.Podižem pogled ka njemu i vidim da se udaljenost između nas znatno smanjila, veoma mi je blizu, uzimam dukom udah, okrećem se, i najbrže što mogu počinjem da trčim.Osećam jak bol u prsima ali ga potiskujem i koristim zadnje atome svoje snage kako bih pobegla od ove psihopate, brzo se okrećem i vidim da on trči za mnom, već nekih 5 minuta trčim a imam osećaj da trčim celu večnost, iz svojeg duksa vadim telefon kako bih zvala Luke'a da mi pomogne najbrže što može, i dalje u pokretu biram brzo biranje i prislanjam telefon uz uvo, veoma zadihana i dalje nastavljam da trčim, ne smem da stanem jer me u svakom trenutku ovaj čovek može zgrabiti, šta želi od mene? Ko je on? Zašto me je pratio? Kakve su mu namere? Toliko pitanja a nikada nema odgovora, mrzim to.Posle par sekundi se javlja sekretarica, zadihano sam opsovala par reči upućenih Luke'u sebi u bradu i nastavila sam da trčim, osećam kako me noge bole, stopala mi gore kada dođu u kontakt sa tlom, sada me samo adrenalin drži u ritmu..Spuštam telefon kako bih pozvala nekog drugog da mi pomogne, kucam broj na veoma maloj tastaturi ali se posle par sekundi telefon ugasio i ekran je pocrneo, prazna baterija.

"Prokletstvo!" šta sada da radim? Naglo zastajem, zatvaram oči i uzimam par dubokih izdaha, nikoga se ne plašim, suočiću se sa njim, ko god da je.Polako se okrećem, u ovakvim strašnim situacijama sve izgleda da uspori, sve se događa kao u usporenom snimku, sada sam okrenuta i polako otvaram svoje oči, par sekundi žmurim kako bih se privikla na svetlost koju daje svetiljka koja stalno treperi u parku, gledam ispred sebe, nema nikoga, okrećem se, isto tako nema nikoga, uzdišem sa ogromnim olakšanjem.Možda je u pitanju bio neki beskućnik, ili neka osoba koja je želela da me uplaši, jeza me hvata pri pomisli na događaje koji su se malopre odvili, sa ubrzanim hodom se krećem ka kući sa željom da što pre stignem, bez novih nevolja...

..

Ulazim u kuću željna kreveta više nego ikada, umor me je stigao, umorna sam od svega, želim da ceo dan provedem u krevetu, spavajući, jer sutra neću moći, sutra posle 12 meseci ću se suočiti sa Londonom, ne želim da idem tamo, ali moram, moram da završim drugu godinu fakulteta..Prošlu sam jedva prošla jer sam ispite i ostale stvari radila privatno, nekako su me pustili, James je pre par godina išao u isti fakultet kao ja, pa je on znao sve te namrgođene profesore, ko bi rekao da su ga oni voleli, takođe je kako mi je on rekao imao par poslova u Londonu pa je on otišao i popričao je sa mojim profesorima i ubedio ih je da iz drugog grada završim godinu..Ne znam kako, ali su mi dozvolili.Čim sam otvorila drvena vrata od ove kuće koje se sećam još iz mojeg detinjstva, dočekana sam sa zabrinutim pogledima od Pattie, James'a, Luke'a i Emily? Pre nego što mogu posložiti sve kockice u glavi, mogu čuti drhtav glas od Pattie i povišen ton od James'a.

"Jennifer!"

"Gde si bila?"

"Jesi svesna koliko si nas uplašila?"

"Hteli smo da zovemo policiju!"

"Ljudi, dobro sam.Išla sam u šetnju, nisam mogla da spavam puno, izašla sam na svež vazduh." mogu videti kako im se izraz lica promenio, valjda jer znaju da sam dobro, da me niko nije kidnapovao, srećom..Sada se mogao čuti tiši glas od Pattie

"Zašto se nisi javila, znaš li koliko si me uplašila?" jedna suza joj je skliznula uz njen obraz u kojem se ucrtava rupica kao i kod H....Nikoga, nikoga.Približavam joj se i iz džepa vadim svoj telefon i pokazujem joj ga.

"Prazna je baterija, nisam mogla." klima glavom, i pretpostavlja da očekuje da je utešim, ali i ona sama zna da je to nemoguće, koliko god htela da je zagrlim i da joj kažem da sam dobro, da ću se promeniti, da ću biti ona stara Jen koja se svakog dana smejala, ne mogu.I meni je potrebna uteha, da me neko uzme u naručje, da mi šapuće lepe stvari u uvo dok mi blagi povetarac mrsi kosu, da me ne pušta iz zagrljaja, da me uveri u bolje sutra, da me ova tama u kojoj se nalazim neće progutati, da ću izaći kao pobednik iz nje..ali, niko ne može to da uradi, niko nije sposoban za to.Izuvam svoje prljave patike i podižem se, pogled usmerujem na Emily, gleda me sa mračnim pogledom ali ga pokušava prekriti sa svojim savršenim osmehom, nešto nije redu..Približava mi se i u sledećem trenutku sam u njenom toplom zagrljaju, uzvraćam joj zagrljaj, tako da se kaže, ruke su mi ukočene, imam osećaj kao da ću se onesvestiti, samo želim da idem da spavam, a Emily je neočekivano došla u posetu, kao i Luke..Izvlačim se iz zagrljaja.

"Šta ćeš ti ovde?" smeši mi se ali mogu videti nešto da nije u redu, osećam to.

"Došla sam da posetim najbolju drugaricu, zar mi je zabranjeno?" protresujem sa glavom i ona nastavlja

"I onako, sutra ćemo se zajedno vratiti" ispuštam jedno tiho 'oh' dok pokušavam sve da stavim na svoje mesto u mom prenatrpanom mozgu i da svarim nove informacije koje se iz dana u dan sve više i više povećavaju.Spuštam pogled na svoje ruke dok se igram sa prstima, na rukama mi se vide kosti, na njima dominiraju plave vene, već koliko meseci izgladnjujem samu sebe, nemam apetit, sve što pojedem odmah ispovraćam u WC'u.Nesposobna sam, ponekad se pitam, zašto, zašto živim, to je svakodnevnica sada, svakog dana mi prolazi takva misao, i tera me na razmišljanje, zašto, samo uništavam ljude oko sebe, nisam zaslužila da živim..

"Jen, zašto si tako bleda?" Luke pita.Približava mi se i hvata me za bradu, podižući je, moj pogled je zaključan za pod, ne želim da vide koliku borbu vodim sama sa sobom.

"Ne osećam se dobro, idem da se istuširam pa da legnem" prolazim pored Emily i Luke'a, i mogu osetiti neku netrepljivost među njima, ali ne mogu se sada baviti sa time, imam dovoljno svojih problema.

...

Obmotavam peškir oko svoje mokre kose i oblačim svoje bele farmerice sa običnom zelenom majicom, stajem ispred ogledala i posmatram svoj odraz.Ko je ovo? Ko sam ja? Šta mi se dogodilo? Ispod očiju imam ogromne podočnjake, između obrva mi se uvek nalazi gruba linija jer se stalno mrštim, usne su mi izgubile boju, ne razlikuju se od ostatka lica, mnogo sam bleda, ovo više nisam ja..Uzimam svoje labelo i nanosim ga na svoje ispucale usne i jednako razmazujem, koliko sam u mogućnosti zbog svojih drhtavih ruku, još jednom gledam svoj odraz, zadovoljna zato što izgledam malo više ljudski nego pre par trenutaka, okrećem se i sa svojim slabim nogama izlazim iz kupatila.Dlake na rukama mi se dižu zbog hladnog vremena, izgleda da će padati kiša, dok prolazim kroz dug hodnik, mogu čuti dva povišena glasa koja dolaze iz moje sobe, što više sam se približila sobi, mogla sam bolje prepoznati glasove, Emily i Luke, svađaju se.Mrštim se i naslanjam uvo na vrata kako bih bolje čula oko čega se svađaju, šta je u pitanju? Otkud se oni znaju, nikada Emily nisam pomenula Luke'a? Par minuta je bila tišina, kao da su se došaptavali, možda su čuli moje bučne korake i znaju da ih prisluškujem.Svoju ruku stavljam na hladnu kvaku i povlačim je ka dole, pre nego što sam ušla u sobu, mogla sam da čujem Luke'ov visok i ljut glas.

"KAKO SI MOGLA?TO JE PROŠLOST EMILY, JENNIFER NEĆE NIŠTA SAZNATI O TOME, JASNO!?" ulazim u sobu i dva ljuta pogleda su preusmerena na mene i mogu videti kako postaju zabrinuti, očito nisam ovo trebala čuti.Naslanjam se na okvir od vrata i odlučujem da prva progovorim, i razbijem ovu neprijatnu tišinu.

"Šta to neću saznati?" podižem obrve i lupkam sa nogom o pod, očekujući odgovor koji nikada ne bih trebala dobiti..

Gotov je i 39.deo, napokon

Nadam se da vam se svideo

Ljudi, znam da vam je sada ovo glupo i dosadno, ali verujte mi, sprema se nešto veliko i krenuće nove nevolje, ima ih i sada, ali hahah

Ranije sam objavila nastavak jer uveče ne bih stigla, pa bolje išta nego ništa

Uslovi su preko  200reads &50vote &40comments

Ako vam nešto smeta u vezi priče ili to što sam se ja 'proslavila' preko nje, napišite mi u 'box, sve uvredljive poruke napisane u komentaru će biti obrisane, da se zna

P.S. sorry ako ima gramatičkih grešaka

Love ya .xx

Revenge ✔️Where stories live. Discover now