Borac

4.9K 300 56
                                    

*redosled od nastavka je pomešan, to nije do mene već do wattpada, samo potražite kroz stranice koju ste rečenicu zadnju pročitali i nastavite, sve je pomešano, mnogo me  nervira ali ne mogu nikako popraviti ovo, videćete dok čitate o čemu govorim"

Richard sedi na svoju stolicu i prateći njegove pokrete sa svojim drhtavim nogama se približavam svojoj i rušim se na nju.Otežano dišem dok se prisećam svih prisnih trenutaka koje sam podelila sa Harry'em..O čemu sam razmišljala? Isuse, ja sam trudna..u meni je živo stvorenje.Šta ću sada?Šta će se dogoditi?Šta će biti sa Harry'em? Ja sam trudna..Podižem pogled ka Richard'u i dočekuje me njegov ravnodušni pogled dok se hvatam za stomak osećajući kako mi se svaki organ u stomaku okreće.Brzo ustajem i sa zadnjim atomima snage izlazim napolje i ulazim u prostoriju koja je odmah pored one iz koje sam izašla i sa olakšanjem vidim da sam imala sreću jer sam ušla u kupatilo.Sa zamućenim vidom otvaram prva vrata ispred kojih sam stala i padam na pod hvatajući se za WC školjku i izbacujem sve iz sebe.Uglavnom je to bila tečnost jer se ne sećam šta sam zadnje jela..To je bilo..davno.Naslanjam glavu na ruku i ispuštam drhtav jecaj, ne želim da plačem, stvarno ne želim ali toliko stvari saznajem, toliko prepreka prelazim samo kako bih napokon bila srećna ali njima nema kraja.Ovo je ceo jedan lavirint pun novih spletki.Svaki put kada pomislim da sam ustala, da je tama iza mene, ona me prevari i shvatim da je dva koraka ispred mene.A sada..sada imam ovu stvar u sebi, nova prepreka, novi izazovi, nove nevolje.
"Šta ako te Richard laže?"
savest me upozorava dok polako stajem na svoje noge i tresem glavu nadajući se da ću tako popraviti vid, ko bi rekao, deluje.Širim zenice dok puštam vodu da pokupi ono što sam izbacila i okrećem se i približavam se ogledalu koje je ispred mene.Ne mogu prepoznati osobu koja je ispred mene.Tako se promenila, ne liči na sebe.Ispucane usne, tamni podočnjaci ispod očiju, prebledelo lice, čupava kosa i oči u kojima se može razaznati tama.Spuštam pogled kada brišem suzu koja sam ispustila i uzimam dubok udah dok izlazim iz kupatila.Umesto da se vratim u prostoriju u kojoj je me Richard verovatno čeka, krećem se u suprotnoj strani sa ubrzanim koracima i tako prolazim kroz par hodnika sve dok nisam ugledala velika staklena vrata koja su me delila od izlaza.Slabo sam se nasmešila kada sam ugledala spoljni svet, čim sam otvorila vrata zatvorila sam oči i pustila sam da mi hladni vetar pomiluje kosu i umrsi kosu dok sam isključila mozak na taj jedan minut.Idem napred nekih deset koraka pa stajem i okrećem se i podižem pogled upijajući ogromno zgradu u kojoj sam bila.Između prvog sprata i vrata kroz koja se ulazi se nalazi ogroman natpis "Mentalna Institucija" i osećam kako mi se opet svaki organ u stomaku okreće ali sada ne dozvoljavam mučnini da me obori.Zaštitnički stavljam ruku preko stomaka kada se okrećem i idem ka cesti sve dok ne zaustavljam taksi i ulazim u njega.Pokušavam ne razmišljati u opšte, borim se sa svojim mislima jer se plašim gde će me odvesti, još uvek nisam spremna da se suočim sa njima.
"Gospođice, gde želite da vas odvezem?" okrećem glavu ka plavokosom dečku sa čokoladnim očima koji me već posmatra.Oblizujem usne i sa svojim promuklim glasom govorim
"Do najbliže bolnice" i on mi daje blagi osmeh i klima glavom i zatim pokreće auto vozeći me do istine.Ruke su mi utrnule kao i noge, osećam kako mi hladnoća ulazi pod kožu i ako je napolju sunčan dan dok posmatram plavo nebo.Sunce mi miluje lice dok ga sa namrštenom facom gledam i dobijam osećaj kao da me želi osvetliti i pomoći mi ali mu tama ne dozvoljava i pobeđuje, previše duboko sam u njoj, ne znam ni sama da li imam izlaza dok razmišljam o tome..Oh,Jennifer, Jennifer.Tek kada sam spustila pogled na moj stomak primetila sam kako su mi ruke preko njega i kao da pokušavaju zaštiti to stvorenje koje se nalazi u meni od mene same i celog sveta.Volela bih da uspevaju ali ima previše problema koje jedan zagrljaj ne može ispraviti.Pokušavam se ubediti da me je Richard verovatno lagao, verovatno je sve ovo neka njegova igra, ne želim poverovati da sam trudna, ne sada, ne danas, ne sutra, ne i za godinu dana..Nisam spremna za ovo, Isuse šta da kažem Harry'u?On je otac, kako će ovo podneti? Ne,ne, ne, ovo se ne sme dogoditi, nisam trudna, ne! Ima previše toga kako bih mogla sada razmišljati i o bebi.Previše sam i mlada za nju, tek trebam da sredim svoj život, da pobegnem i od svih ovih osoba pa tek tada da razmišljam o stvaranju porodice a ne sada, ne tako neočekivano..previše je komlikovano,previše.Protrljala sam oči kada sam osetila da su se kola zaustavila i pogledala sam kroz prozor videći ogromnu belu zgradu nekih 20 koraka udaljenu od mene.Sa svojom drhtavom rukom prolazim kroz kosu kako bih je sklonila sa lica dok gledam dečka koji sedi napred.
"Da li ti je hladno?" njegov glas odaje zabrinutost dok me gleda kroz retrovizor.Brzo spuštam ruku u krilo dok uzvraćam
"Malo, dobro sam ali umm.." podiže obrve dok me gleda i očekuje da nastavim započeto.Uzdišem i dok se ujedam za usnu govorim
"Trenutno nemam pare kod sebe ali vrati-" prekida me 
"Ne brini se za pare, nema problema" okreće se prema meni i daje mi iskren osmeh koji me je ubedio da se ne brinem previše za pare.
"Hvala ti" uzvraćam i otvaram vrata i izlazim ali ispuštam bolan jecaj kada se sa jednom rukom hvatam za stomak a drugom za vrata kako ne bih pala.
"Drži se!" govori dečko koji me je dovezao do ovde i čujem lupanje vrata i ubrzo osećam dve jake ruke kako su mi se obmotale oko struka i brzo sam naslonila jednu ruku na njegovo rame dok sam se sa drugom držila za stomak moleći se da ova tupa bol prođe.Kao da neko iznova bode nož u moj stomak, zabode nož pa ga okrene u meni i tek tada ga izvadi i tako ponavlja pokrete.Utroba mi se zgrčila od ovog bola, a telo ukočilo.Nisam se mogla pomeriti dok sam otvorila oči i videla zabrinutog plavokosog dečka kako me drži.
"Biće sve u redu, ne brini se" govori mi i vidim kako se spušta i podiže me dok me za ubrzanim koracima vodi u bolnicu.Ujedam se za usnu kako bih zadržala jecaje u sebi ali bol je toliko jaka da sam zarila nokte u njegovo rame samo kako bih nekako odagnala bol.Čujem nekoliko glasova oko sebe ali sam previše usresređena na bol koju osećam kako bih razaznala šta su govorili.Nekako uspevam da otvorim oči ali jedva da mogu nešto videti, znam da sam samo svesna bola kojeg osećam u stomaku i da trenutno nisam pri sebi.Naslanjam glavu na rame od plavokosog dečka i zatvaram oči znajući da me je tama savladala..

Revenge ✔️Where stories live. Discover now