REA P.O.V.
„Stvarno misliš da me zanimaš ti ili bilo sta što se desilo gore u sobi s tobom i Anom?“
Rekla sam naslonivši se na stol, dok je on pomno pratio svaki moj pokret.
V: „Da, stvarno mislim.“
Podigla sam jednu obrvu, te je dodao uz tihi osmijeh. „Ljubomorna si.“
Ljubomorna sam?
Preispitivam samu sebe u svojim mislima. Da li mi je stvarno bitno hoće li Viktor imati nešto s Anom, ili s bilo kim općenito?
Uzdahnula sam praveći se jaka, ali ovaj razgovor me toliko dekocentrisao.
„Nemam na što biti ljubomorna.“
Iskolačio je oči sa još većim smeškom na licu.
„Naravno da nemaš. Ti si sto puta privlačnija i ljepša od nje. Nema tu konkurencije.“
Rekao je te se pomakao bliže meni.
Progutala sam knedlu spustivši pogled. Obrazi su mi zacrvenili.
Što on to govori?
U redu Rea, budi kul.
Ja: „Baš ti hvala na komplimentu, ali ne želim svoje vrijeme gubiti na ovaj beskorisni razgovor.“
Krenula sam iz hotela, ali njegova ruka me zaustavila.
Što želi više od mene, Pobogu?
„Što je, Viktore?“
V: „Gdje si krenula?“
Pogled je preusmjerio na njegov auto, pa na mene.
„Idem u obližnji restoran. Moram razbistriti glavu.“
Upalio je auto, te pokazao na sjedište do mene.
„Upadaj. Ja ću te odvesti.“
„Nema potrebe.“
V: „O, itekako ima. Nijedan partner neće ići dalje od hotela bez mene.“
Huknula sam i nervozno sjela na suvozačevo mjesto.
Ovaj muškarac ne odustaje.
Zašto je uvek u mojoj blizini?
Što me uvek obara s nogu, a njegov pogled budi nemir u meni?
Pitam se, da li je on moj spas i bijeg od svega, ili samo još jedna briga i bol?
