R: „Stvarno si sve to doneo meni?“
Rekla je gledajući me s druge strane kauča.
Ja: „Da, sve je za tebe Rea.“
Rekao sam kroz smeh, te sam i na njenom savršenom licu primjetio osmijeh koji pokušava sakriti.
Ne uspijeva joj.
Koliko god odbijali jedno drugo uvijek smo bolji zajedno.
R: „Zašto si se toliko namučio samo da mi doneseš ovo?“
Rukom je pokazala na slatkiše koji su stajali na stolu.
„Bolesna si. Želim da se osjećaš bolje. Čak imam još jedan poklon za tebe.“
Podignula je jednu obrvu i njena ruka je poletjela ka mome ramenu. Naravno, lagani udarac u rame.
Nasmejao sam se.
R: „Nisi ništa trebao donositi, kakav prokleti poklon Viktore? Zašto ovo sve radiš?“
Rekla je stezajući vilicu dok sam ja grizao svoje suhe usne.
Zašto ovo radim?
Zašto mi je njena sreća toliko bitna i više volim vidjeti njen osmijeh nego svoj. Jer, ja sam srećan kada je i ona. Ako se njoj sve raspada i meni će, eto tako se osjećam. Osjećam se kao da je ona moja druga polovica , srodna duša o kojoj se moram brinuti. Tačnije, o kojoj želim brinuti.
Zašto to osjećam?
Zašto mi Bože ovo priređuješ?
Ponovo?
Ponovo da se slomim u hiljadu djelića, jer očigledno je da od nas dvoje neće biti ništa. Ponovo da imam nadu, a ona me uništi.
Sve misli sam potisnuo u sebi i sve što mi je bilo na vrh jezika zadržao sam u sebi. Izvadio sam kutijicu iz svog kaputa i iz nje izvadio sjajnu ogrlicu na kojoj piše 'hope' što znači nada.
Možda meni ova ogrlica znači puno više nego što će njoj, ali imam nadu i ne želim ju gubiti.
Ne još.
R: „Viktore? Zaista si mi to kupio?“
Rekla je dok su joj suzile oči misleći da to neću primijetiti, ali primijetio sam.
Ja: „Ne osjećaš se dobro, imao sam osjećaj da će te sve ovo oraspoložiti makar malo. Oprosti ako nije. Idem odmah.“
Okrenuo sam se u namjeri da odem, ali njene ruke oko mog vrata su me zaustavile.
R: „Hvala ti Viktore. Niko ovako ne brine o meni.“
Taj topli zagrljaj.
Njen zagrljaj.
„Da li ti to plačeš?“
Obrisao sam suzu s njenog obraza dok sam gledao u te divne oči, biseri.
