REA P.O.V.
„Mene jedino hrana može spasiti.“
Rekla sam punih usta dok sam gasila već završeni film.
V: „Znači put do tvoga srca je hrana, a?“
Nasmejala sam se, baš onako iz duše.
Ne pamtim kad sam se tako iskreno smejala. Kada mi je mama bila živa, eto tada. Kada su mirisi njene divne hrane hodali po ovoj kući, kada sam mogla osjetiti njen dodir na svojoj koži. Kada sam ju mogla zagrliti, eto tada sam se istinski smejala.
Da li je Viktor osoba koja je uspjela vratiti taj osmijeh u život?
Je li me on vratio k sebi?
Pa ni Petar, ni druga jebena osoba to nije uspjela već on.
Viktor Milićević.
„Tačno tako! Odlična hrana nikad ne izlazi 'iz mode'.“
Svojim pogledom je gledao u moju dušu smejeći se. Znao je točno što radi.
V: „Vidiš da sam znao put do tvoga srca. Zašto onda još nisam tu?“
Ja: „Gde?“
Progutala sam knedlu, dok on nije spuštao pogled s mene.
Ali taj pogled. Ne mogu opisati, ali kao da me gledao čekajući da mu kažem nešto važno. Pogled pun nade.
V: „U tvom srcu. Zašto još nisam tu?“
Uzdahnula sam i nasmijala se.
Pokušala sam ovo shvatiti kao šalu, iako sam znala da nije.
Nisam htjela da se suočavam sa njegovim pitanjima na koja definitivno nemam odgovor.
Ne želim da se poigrava sa mnom.
Ne želim slomljeno srce koliko god ono išlo ka njemu.
Nije ispravno.
Nešto je krenuo reći, ali naš razgovor je zaustavilo zvono na vratima.
Ja: „Petre?“
Pogledala sam u njega koji je držao buket orhideja, pa onda u Viktora koji je stojao, tik uz mene.
Što sada reći?
Hej šef je samo došao i doneo mi slatkiše da se osjećam bolje. O, da usput smo gledali i film. Nemaš se što ljutiti. Šef, alo!
Naravno da to neću reći, ali kako sve ovo objasniti?
P: „Što će on ovdje?“
V: „Zašto si joj donio orhideje?“
P: „Što tebe briga?“
Strijeljali su se pogledima. Šta bre strijeljali, ubijali!
V: „Godinu dana ste u vezi zar ne?“
Petar je upitno klimnuo glavom, a Viktor se samo nasmešio.
V: „I dalje ne znaš da ti je djevojka alergična na orhideje?“
Istina je. Alergična sam.
Zar je to zapamtio još od srednje škole?
