V: „Zašto sklanjaš pogled? Ne smeš me gledati u oči dok sam cenat iznad tebe ili što?“
Gutala sam knedle spuštajući pogled samo da se ne sretnem sa tim plavim očima. Jer ako bih pogledala u njih osjećanja bi me preplavila, i desilo bi se nešto što ne bi trebalo.
Ja: „Nemam potrebe da te gledam. Makni se, Viktore.“
Vreo dah nam se mešao dok on nije micao oči s mojih drhtavih usana.
Znoj me hvatao.
Nikada mi nije bio toliko blizu kao sada.
V: „A zašto?“
Napokon, pogledala sam ga upitno a on se samo smeškao.
V: „Zašto da se maknem? Daj mi dobar razlog, Rea.“
Ja: „A daj mi dobar razlog da mi budeš u ovoj blizini. Nema ga, zar ne? Zato, pomakni se.“
V: „Prije 5 godina smo bili u sličnoj situaciji, sjećaš se? Tada si isto govorila i istjerala me iz kuće. Zašto, Rea? Zašto kada znamo što osjećamo?“
Sve u meni je igralo.
Svaki osjećaj za njega je bio tu, na površini moga srca. On je bio tu.
Sjećam se. Istog dana prije pet godina družili smo se kod mene i mogao se desiti poljubac, ali ja to nisam dopustila.
Nisam dopustila da se predam muškarcu koji bi me uništio.
Muškarcu koji u jednoj sekundi može saznati sve moje slabosti i upotrijebiti protiv mene. Slomiti me u tom jednom trenu za cijeli život. Na kraju krajeva da li je vrijedno?
Sebi nisam dozvoljavala da ga volim, ali što ako je to jedino što mi treba?
Što nama treba?
„Što mi to osjećamo, Viktore? Što umišljaš?“
Zagrizao je donju usnu promatrajući moje. Znao je da žudim za njim iako to negiram vrlo dobro.
V: „O, znači tvrdiš da između nas nema ništa? Nikakva povezanost?“
Odmahnula sam glavom teško gledajući u njegove oči koje su se u sekundi napunile suzama.
Ja: „Između nas nikada nije bilo niti može biti išta!“
Grubo se odmaknuo od mene čuvajući se za glavu.
V: „Rea znam da osjećaš isto! Zašto me odbijaš sve ove godine, zašto odbijaš ljubav!?“
Ja: „Ne odbijam ja ljubav, Viktore. Ja samo ne želim u propast.“
I tog trena kao da sam i sebi, a i njemu slomila srce. Sama sebe slamam bojeći se da će on mene.
Zašto je strah jači?
Zar ljubav ne pobjeđuje?
