Nakon divnog jela u restoranu, Viktor i ja smo se pokupili u njegov Mercedes.
Vozio je brzo, kao i uvek.
Stvarno čovjek mora uživati sa njim u vožnji. Lagani povjetarac nas je udarao dok sam gledala njega koji je bio potpuno predan vožnji.
Što je to toliko posebno kod njega da me privlači?
Njegov savršeni izgled, ili njegov stav i razmišljanje? Rekla bih oboje, ali sama sebi ne želim priznati to.
„Zvoni ti telefon."
Preusmjerila sam pogled na telefon.
Zaista je zvonio. Poziv. Od Petra.
Uzdahnula sam, te jednim pogledom Viktoru dala do znanja da stiša muziku u autu.
Ja: „Halo?"
P: „Otišla si u Rusiju i to si mi saopćila preko jebenog papira na frižideru?"
Progutala sam knedlu.
S Petrom nisam razgovarala uživo oko ovog poslovnog puta, ali zaista je sve bilo nabrzaka.
„Nismo se imali vremena vidjeti."
Osjetila sam koliko je bijesan, a Viktor je pomno slušao naš razgovor pošto je bio na spikerfonu.
„Nismo imali vremena? Mogla si me samo nazvati i došao bih u trenu."
Ja: „Došao bi u trenu, je li? I ti imaš svoj posao koji ti je bitniji od mene i nisam htjela da te ometam, Petre."
P: „O, stvarno tako misliš?"
„Da."
P: „U autu si?"
V: „Jeste."
Rukom sam ga udarila po ramenu čim je progovorio. Pobogu!
P: „Ko je to s tobom?"
Ja: „Bože, Petre! Na poslovnom sam putu. S kim ću biti ako ne sa svojim partnerima? Moram ići. Nazvat ću te večeras."
P: „U redu. I izvini ljubavi što sam ovako agresivan, moraš i mene razumijeti."
Klimnula sam glavom kao da je ustvari tu, te samo prekinula poziv.
Viktor me već sumnjivo zagledao i pravio nekakve grimase.
„Što?"
V: „Ne voliš ga?"
I opet su svakakvi trnci prošli mojim tijelom. Istina je. Ne volim ga više na takav način. Prosto me smorio način života sa Petrom. Nemam tih osjećanja prema njemu. Uvijek sam mislila zavoljeti ću ga vremenom, ali nikada nisam uspjela.
Đabe što me on voli cijelim svojim srcem. To nije bilo dovoljno.
Ne osjećam se slobodno i svojom pored njega. Nije on taj pravi.
„Nebitno."
„Zašto?"
Upitao je.
