V: „U propast?“
Progovorio je gledajući me očima punih suza. Zašto plače kada nema razloga za tim? Da li je i on osjećao nešto? Ili osjeća i dalje?
Ja: „Da, propast Viktore! Nije to nikakva ljubav i ti to vrlo dobro znaš.“
V: „Šta ja to vrlo dobro znam?“
Približavao mi se sve dok se nisam ustala s kauča.
V: „Sad i bježiš od mene.“
Ja: „Ne, ne bježim.“
Stala sam ispred njega dok sam se grizla iznutra. Sve me izjedalo.
Ništa nije kako treba u ovom jebenom životu! Što ako je on jedina odluka koja bi mi ispravila celi život?
Ali, što ako će ga samo pogoršati?
Jer pre će se to desiti nego nešto dobro. Kod mene je sve naopako.
V: „Reci mi. Kako se možeš praviti da između nas nema ništa? Jer ja stvarno ne mogu više! Ne mogu jebenih pet godina držati sve u sebi. A jebeno znaš i ti, a znam i ja da osjećamo isto još od prvog dana!“
Zaledila sam se.
Te riječi kao da su poslale strijelu prema mome srcu. Ne onu ljubavnu, već smrtnu. Srce me boli, a za sve sam to samo ja kriva.
Kriva sam što sama sebi uskraćujem sreću i što je moj strah jači od bilo kakvih osjećanja prema Viktoru i to ne smijem dozvoliti da se promjeni.
Da, nikad se ne zna što će se desiti ali hoće li biti dobra ideja reći mu da osjećam sve što i on ili možda najgora?
Duša me boli a niko ju nije ni pipnuo.
Da li on laže? Ili je stvarno sve istina?
Drži sve u sebi ili samo igra igrice sa mnom? Srce mi kaže što bi igrao jebene igrice, ali moj jebeni strah govori drukčije. Govori da je on loš za mene, kao i nas dvoje zajedno.
Progutala sam knedlu i spuštenog pogleda izgovorila riječi koje će me uništiti možda više i od priznanja, ali tako je najbolje.
„Ne znam za tebe, ali ja se nisam pravila da između nas nema ništa jer Viktore između nas zaista nema nikakvih osjećanja ili bilo čega. Umislio si.“
Suza mi je kapnula niz obraz, no brzo sam ju obrisala dok me on pomno pratio. Nije povjerovao nijednoj mojoj riječi. I zašto bi? Kada znamo da je jedini spas naša ljubav.
Ali ja sve uništavam.
V: „Zašto nam to uporno radiš?“
