Ušli smo u njegov auto, te je počeo voziti. Gdje? Ne znam ni ja, ali to mi trenutno nije bilo ni bitno.
S njim sam.
Ne znam kad sam se ovako sretno osjećala. Čak me nije briga ni za Petra koji je ostao u mojoj kući. Nisam mu se javila, sigurno će me zvati ubrzo.
Ali, trebam mir.
Da sam ušla u tu kuću i ostala sa njim samo bi se svađali i prigovarao bi mi za Viktora. Onda bi se uzaludno izvinjavao i prosipao priče kako sam mu cijeli svijet. Cijeli svijet, a ne zna ništa o meni.
Ne zna što me usrećuje, a što rastužuje.
Kada nas drugi ljudi gledaju, pomislili bi stvarno se vole. No, to nije tako iza naših vrata.
Ja: „Gdje me vodiš?“
Pogledala sam u njegove oči koje su skrenule kratki pogled na mene.
V: „To mi ne vjeruješ? Kidnapujem je i ona se žali. Pff.“
Nasmešila sam se nakon što sam čula njegov sarkazam.
Ja: „Viktore, ozbiljno! Zanima me gdje idemo. Još sam bolesna, ovo je možda bila loša ideja.“
V: „Vjeruj mi da ovo nije loša ideja. Danas je tvoj dan. Čim vidiš mjesto na koje te vodim bit će ti bolje.“
Klimnula sam glavom i vratila pogled na put kojim smo išli.
Stvarno Viktor nikada nije znao voziti sporo, ali to mi se i sviđa.
Kod njega je sve nekako brzo i odlučan je u svemu.
Što kaže, to će tako i biti.
V: „Stigli smo.“
Otvorio mi je vrata kao pravi džentlmen, što me natjeralo na smeh.
Pogledala sam oko sebe.
Na jednoj strani je pusta šuma, pored je brvnara to jeste pomalo starija kuća.
Ja: „Ovo je tvoje?“
Gledala sam u tu staru kuću, stvarno je izgledala predivno. Toliko osjećanja i jednostavno vam ne mogu dočarati koliko je lijepo i mirno ovdje.
V: „Ovo je bila vikendica mojih roditelja. Međutim kada sam se odselio u New York oni su preminuli, te sam ja preuzeo sve ovo.“
Ja: „Žao mi je. Znam kako ti je.“
Obgrlila sam njegovu ruku, te se stvorio tužni osmijeh na njegovom licu.
V: „U redu je, ne brini.“
Iskreno, znam kako mu je. Meni je mama preminula, a njemu su oba roditelja. Njemu je duplo gore.
Ja barem imam oca, naravno oca koji me nikako ne voli. Ali, šta je tu je.
