Nakon razvoda roditelja, Lilah odlučno napušta mjesto u kome je odrasla. Za sobom ostavlja majku koja se tek preudala, oca koji je problematičan, i dugogodišnju toksičnu vezu. Lilah upisuje psihološki fakultet u Njujorku, sa njom odlazi i njena najb...
-"ŠEFEEEEE!!!!!" otvorila sam oči istog trenutka, ne shvatajući šta se dešava. Jel ovo kraj za sve nas? Možda je i bolje, nego sa ovim psihopatom provesti život. -"Šta se tamo dešavaaa?!" dreknuo je. -"U VELIKOM SMO PROBLEMU!" -"Aman, u pola posla si me prekinuo! Kakva je to pucnjava konji jedni?!" počeo je da davi lika. -"Hu-Hunter i spe-cijalci." jedva je izgovorio. Hunter je došao?! Pucnjava se nije smirivala, uši su mi odzvanjale. Marcusovi ljudi su pošli prema polju naoružani. Srce mi je lupalo 100 na sat. Marcus je iz džepa izvadio inekciju i krenuo prema meni. -"Sada ćeš malo odspavati." držajući inekciju u rukama, grubo je namjestio na vrat i ubrizgao. -"Platićeš za sve Marcuse, kazna dolazi." kapci su mi postali teški i vid mi se pomutio. Trudila sam se da ne zaspim, želim vidjeti Huntera. -"Dođi kurvice, džaba se opireš zaspat ćeš ubrzo." uzeo me je grubo, gdje god da je pipnuo zabolilo bi me. Moje tijelo nije bilo više boje kože, već modro, krvavo i ljubičasto. Bojim se Hunterove reakcije. Zadnje sam čula kako me Hunter doziva.
HUNTER'S POV
Čim smo izašli iz broda, počeli smo pucati na Marcusove ljude. Oliver i ja smo se držali zajedno. Imali smo svu opremu koja bi nam pomogla u ovome. Krv je šikljala po svuda, Marcusovi ljudi su padali na pod, neki mrtvi, a neki više ozlijeđeni. Naši su imali manje povrede. -"Huntere idi unutra! Čuvamo ti leđa!" viknuo je glavni specijalac među njima. Trčao sam prema ulazu, gdje sam ugledao trojicu koja idu prema meni pucajući. -"Nećeš doći do nje!" viknuli su. -"Pozdravite Hitlera majmuni!" reagovao sam odmah i upucao ih direktno u glavu.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nakon toga sam uletio u prostoriju, odakle su ovi minionsi izlazili. Ugledao sam Marcusa kako ubrizguje Lilah inekciju. Bio sam u šoku, kada sam vidio u kojim je modricama plus je bila gola. Moja malena.. -"Oooo imamo gosta gospodina Williamsa!" držao je nju u rukama sa pištoljem u ruci. -"Pusti je odmah ili ću te ubiti Marcuse." ciljao sam pušku prema njemu. -"Ccc, neće tako ići. Pa ne želiš valjda da i ona pođe sa mnom na onaj svijet, dobro ste iscenirali hapšenje." prislonio je pištolj na njenu glavu, bila je bez svijesti. -"Nemaš pojma šta ću ti raditi nakon ovog." zarežao sam, krv mi je ključala gledajući nju ovakvu. -"Da znaš šta sam joj sve radio, nije htjela da bude mirna. Morao sam silu da upotrijebim. Lijepo je bilo ljubiti je zadnji put." smijao se glasno. -"Zadnji put te opominjem." i bio sam ozbiljan. -"Hajde sad heroju, spusti tu pušku i reci svojim prijateljima da odu. Ili želiš da gledaš ovo?!" udario je šakom u stomak gdje sam odmah reagovao. To je to, ubiću ga. Trčao sam prema njemu, gdje je njegov pištolj upirao ka meni. Pištolj mu je u tom trenutku bio odbijen iz ruke. Iza njega je bio Oliver i glavni specijalac koji je bio ranjen u nogu. -"Pozdravi se sa svojim životom." oči su mi gorile od bijesa. -"Ili ti sa svojim." poznat glas iza mene. Kučka. Elena. Čuo se zvuk pištolja koji je spreman da puca. -"Ipak ne pobijeđuješ jebaču. Ovo ti nije romantična priča koja završava sretno. Takvi balavci poput tebe nastradaju, a Lilah ti NE dam." posebno je naglasio to NE. -"O tom po tom." pogledao sam u Olivera, gdje smo mislili na isto. Upucao sam Marcusa u glavu nekoliko puta, gdje je Oliver u isto vrijeme pucao u Elenu. Nju je samo ranio. Lilah sam držao u rukama, gdje sam brže bolje skinuo svoju majicu da obučem njoj. Bila je hladna, gola, povrijeđena i previše. Samo da mi izdrži. Olakšanje. Moja malena je ponovo sa mnom. Uspijeli smo. Mazio sam je po kosi trenutak me je uhvatio, suza je kapnula. Pogled mi se susreo sa glavnim specijalcem. -"OLIVERE POMOZI MU I IDEMO NAZAD!" viknuo sam, noseći moju ljubav i u njoj našeg anđela koji je nadam se dobro. Elenu su uhapsili. Cijelo vrijeme je drečala. Nancy je pobjegla i to kad se vratim kući odmah ću i to da riješim. Niko od njih više nikada neće biti blizu nas. Napokon sam je našao. Hvala ti Bože... Victor, glavni specijalac je mislio na sve. Helikopter nas je dočekao na ostrvu koji je bio za hitne slučajeve. U ovom slučaju hitan slučaj je bio da se Lilah što prije odveze u bolnicu. U helikopteru su bili: Lilah, Victor, Oliver i ja. Lilah mi je ležala na ramenu gdje sam je cijelo vrijeme mazio i šapućao joj na uho koliko je volim. Nije se još probudila. -"Baš ti toliko znači? Nemoj sada sjebati stvari Huntere. Za jednu ženu se živi i za to dijete sto ćete dobiti ako Bog da." Victor se nasmijao i ujedno uputio tužan pogled. -"Ne brini ništa, neću je sada puštati iz vida." odgovorio sam mu. -"Nije to da je puštaš iz vida. Poenta je da ne sjebeš stvar Huntere, da budeš uz nju kada joj je najteže. Danas si ih mogao izgubiti oboje." otpuhnuo je držajući ranu na nozi. -"Ovog puta ću biti pametan." gledao sam u nju toliko slabašnu. -"Šta li sada Alex radi?" Oliver je upitao. -"Vjerujem da gubi živce." dobacim mu sa smiješkom na licu na šta se i on nasmijao.
ALEX'S POV
Kako im ide? Da li je sve uredu? Izludiću ne znajući ništa. Rekli su mi se javiti kada stignu a niko ništa ne javlja. Budu li mrtvi, ubiću sebe i jebati im sve po spisku na drugom svijetu zbog njihove nesposobnosti. AAAAAAAA LUDIM!!! -"Dobar dan, nadam se da ne smetam." obraća mi se Hunterov rođak. -"Ma ne, samo Vi uđite." -"Možete slobodno bez persiranja. Nismo imali vremena ni upoznati se kako treba. John." smješkajući mi se pružao mi je ruku. -"Takođe bez persiranja. Alex. Hvala što si me obišao, izludila bih sama sa svojim mislima. Nego, reci mi, jesu li tebi javljali išta?" nikako mi ne izlazi iz glave misao šta li sada rade. -"Nije mi niko ništa javljao, vjerovatno izvršavaju misiju i nemaju kako da nam se jave. Ne trebaš brinuti toliko, biće sve u najboljem redu." nasmijao se i potapšao me po ramenu. Um, bitch please. Ne treba mi rame za plakanje, nego neko da ubijem ovu dosadu. -"Heh, važi. Hoćeš li popiti išta ili pojesti? Vjerujem da ne dobijate na poslu ništa za jesti." ponudila sam mu u nadi samo da odem do kuhinje da i sama nešto prezalogajim, umirem od gladi! -"Ako je od tebe sve može." uzvratio mi je gledajući vani. Ugh, nemoj samo da krene flertovati, nemam živaca ni za šta kako treba a kamoli za napaljene muškarce. -"Vidićemo šta ima." Otišla sam do kuhinje što sam prije mogla. Uzela sam i podgrijala mu čorbe od jučer koja mi nije baš dobro sjela. Šta god da je u njoj, ne jela je ja više nikad. Rosita stvarno ima bujnu maštu kada je u pitanju hrana. Valjda će se gospodinu "zavodniku" sviditi. Nabrzaka sam pojela sendvić i odnijela mu čorbu i sok od narandže. -"Izvoli. Ako htjedneš još donijeću ti." -"Meni si dovoljna trenutno ti da mi praviš društvo." podignuti je obrvu. -"Zar ti nisi zadužen da meni praviš društvo?" preokrenula sam očima. -"Pa.." nije uspio završiti rečenicu već mu je telefon zvonio. -"Halo? Uspijeli ste?! Dolazimo odmah!" skočio je i shvatila sam o čemu je riječ. -"Jesu dobro? Živi i zdravi?! Našli su je?" samo je klimao glavom i uzeo ključeve i dao mi znak da krećemo. -"Ajde ajde, šta si usporio. Požuri!!!" unervozila sam se i požurivala ga.
