Hairdresser

7

If I Lose Myself

Pomiješan osjećaj ludila i nestrpljivosti teče mojim venama već dva sata. Još nisam saznala tko mi je poslao onu poruku na whatsapp. Moje prvo pitanje je bilo ''Tko je to?''

''Netko komu se sviđa tvoj osmijeh.'' Istog mi se trena na licu pojavio osmijeh. Pokušala sam ga sakriti, ali bez uspješno. Lou skreće na autoput i uključuje radio. Svira ''Red Lights'' od Tiesta. 

''Volim ovu pjesmu!'' Lou vrisne od sreće i pojača radio. Lux lagano njiše glavom u ritmu muzike i igra se sa svojom lutkom. Držim mobitel u dlanu desne ruke i ne znam što da napišem. Mogla bih napisati ''hvala'' ali ne želim. Ako to napišem prekidam razgovor, mislim ne mora biti tako, ali vjerojatno hoće. Moram napisati nešto što će nastaviti ovaj razgovor. Neko vrijeme gledam kroz prozor automobila i zatim odlučim što napisati. 

''Voljela bih reći kako se meni sviđa tvoj osmijeh, no izgleda da neću dobiti priliku za takvo što.'' Zadovoljno klimnem glavom i stanem čekati odgovor. Nervozno tapkam prstima po ekranu mobitela, ton nove poruke se nije oglasio već više od pet minuta. Odlučim ne paničariti zbog toga pa vratim mobitel u džep. 

''Gdje je tvoja ulica?'' Lou me upita kada dođemo u predgrađe Londona. Nisam niti primijetila kako me ona vozi kući. 

''Odmah prva nakon ovog semafora. Hvala što si me odvezla kući.'' Zaustavi se na semaforu i nasmiješi se. ''Gdje sutra putujemo?''

''Sutra smo slobodne, slobodne smo zapravo do slijedećeg tjedna. Tada dečki imaju press konferenciju u vezi početka turneje pa ćemo biti zaposlene cijeli tjedan, a zatim putujemo!'' Protrlja dlanovima i zadovoljno se nasmiješi. Izgleda da ona uživa u putovanjima svijetom. Svijetlo na semaforu se prebaci na zeleno i Lou nastavi vožnju do moje ulice, zatim skrene u nju i stane pred mojom zgradom. 

''Hvala na vožnji. Želite li ući na čaj ili nešto?'' Pokušam biti pristojna, iako nikoga do sada nisam imala u stanu na čaju, osim Airlene naravno. 

''Hvala, ali drugi puta. Eh...sada si me podsjetila! Planiram neku malu večeru u subotu, samo nekoliko ljudi, možda dođe i netko od dečkiju, bi li htjela doći?'' Srce mi brže zakuca jer ću biti u još većoj blizini sa dečkima. Budući da stvarno nemam nikakve planove pristala sam, izašla iz automobila i ušla u zgradu. 

Bacim ključeve stana na stol i zavalim se u sofu. Izvadim mobitel iz džepa provjeravajući da li mi je možda stigla poruka. Ništa. Nezadovoljno izdahnem i bacim mobitel pored sebe. Nije još niti podne pa odlučim otići u teretanu. Odjene svoju sivu trenirku i blago rozu majicu kratkih rukava. Mobitel bacim u sportsku torbu i izađem iz stana. Pješice stignem do teretane i odmah stanem na traku za trčanje. Nakon dvadeset minuta trčanja do mene dođe muškarac, vjerojatno mojih godina, iako bih rekla kako je nekoliko godina stariji od mene, sportske građe, odjeven u usku crnu majicu koja mu ocrtava mišiće ramena, i njegovih šest komada pločica na trbuhu. Kosa mu je crna i podignuta prema gore, oči su mu smeđe, a osmijeh vrijedan milijun dolara. 

''Trebaš pomoć sa treniranjem?'' Stanem sa trčanje i siđem sa trake uzimajući ručnik i brišući znoj sa čela. Vjerojatno izgledam odvratno. 

''Pa...ne bih baš rekla kako treniram, samo pokušavam...pa skinuti par kila.'' Sramežljivo kažem i sagnem pogled. Prstima mi podigne glavu i nježno mi se osmjehne. 

''Ne moraš se sramiti svog tijela. Ne znam zapravo zašto uopće i pokušavaš smršavjeti! Pogledaj se, pogledaj kakvo tijelo imaš!'' Odvede me do zrcala i natjera me da pogled odraz svog tijela. Odvratna sam. Spustim pogled i zatresem glavom u znak ne slaganja sa time što je rekao.

''Ne misliš tako? Pa uredu, to je tvoja volja, ja sam samo istaknuo ono očigledno, no ako želiš, pomoći ću ti sa mršavljenjem.'' Pogledam mu lice u zrcalu i nasmiješim se najbolje što mogu.  Uzvrati mi osmijeh i osjetim kako mi nije neugodno u njegovu društvu. 

''Nisam se niti predstavio! Moje ime je James, trener sam ovdje u ovoj teretani.'' Pružio mi je svoj dlan i rukovali smo se.

''Ja sam Becka, hvala ti što ćeš mi pomoći oko mog, problema.'' Svoju sam debljinu nazvala problemom. To uistinu i jest problem, moj problem, ali sada dobivam pomoć u rješavanju tog problema. Klimne glavom i odvede me do svog malenog ureda. Ondje dogovorimo raspored mojih dolazaka i vježba koje ću raditi, također i hrane koju ću jesti. Na meniu je puno više hrane nego što sam konzumirala do sada, od kada sam na dijeti. Nakon prvog odrađenog treninga, izašla sam iz teretane i uputila se kući. Odjednom mi se mobitel oglasio, obavještavajući me da imam novu poruku. Uzbuđeno ga izvadim iz torbe i odmah ugledam ''onaj'' nepoznati broj. 

''Sa mnom bi ti bilo puno bolje trenirati nego sa onim likom. I tko zna, možda uskoro opet dobiješ priliku vidjeti moj osmijeh.'' Neočekivano me obuzme osjećaj straha. Zna gdje sam bila danas? Već sam ga vidjela? Bacim mobitel natrag u torbu i otrčim kući.