Hairdresser

10

Game Boy

Stanem na vagu samo u donjem rublju i nadam se barem nekom pomaku u ovih tjedan dana. Intenzivno vježbam, držim se propisane prehrane i pijem litre vode na dan. Dlanom prekrijem oči ne želeći isprva pogledati brojku koja je prikazana na mjeraču. Razmaknem prske polako i pogledm brojku.

60.

Uspijela sam skinuti dvije kile u samo tjedan dana. Poželim vrisnuti od sreće i nabiti to onim likovima sa razgovora za posao u facu. Skočim sa vage i otrčim pred otvoreni, razbacani, ormar tražeći nešto što bih odjenula na večerašnju večeru kod Lou. Kako mi pod ruke ne dolazi ništa primjereno počinjem gubiti nadu da ću išta pronaći. Izvlačim bijelu košulju, modernog kroja, i ne pretamne traperice. Kako će mi to stajati? Pogledm svoj goli trbuh koji izgleda mrvicu manje. Osmijeh mi brzo nestane sa lica jer znam da ovo nije dovoljno. Koji mi je cilj zapravo?

Brojka 50 bi bila idealna zar ne? Naravno da bi.

Udaljim se od ormara koji zatvorim nakon što sam brzo nabacala odijeću unutra. Ispeglam odabrane komade odijeće i ostavim ih na stolici. Vratim se u kupaonicu u kojoj sam se prije par minuta istuširala nakon dvosatnog treninga sa Jamesom. Tako je dobar sa mnom.

Volim kako mi se nasmiješi nakon što ja teško uzdahnem na njegove riječi o nekoj novoj vježbi koja zateže mišiće nogu. To zapravo pronalazim najtežim dijelom treninga. Kako se koncentrirati na ono što mi govori kada mu oči putuju mojim tijelom i kada mu se usne savršeno pomiču kada priča. Poljubac od naše večere se nije ponovio. Pomislila sam kako je zakljućio da se ne znam ljubiti, ili mu nisam dovoljno dobra, no odbacila sam tu pomisao kada mi je jučer nakon treninga rekao kako razmišlja o tomu da me izvede negdje u nedjelju. Obrazi su mi se zarumenili i sa smiješkom na licu sam rekla kako bi mi bilo drago da to napravi.

Vratim se u stvarnost i shvatim kako držim četkicu maskare u ruci i gledam nigdje. Nanesem maskaru na trepavice i na usne stavim svoje omiljno labelo. Kosu blago nakovrčam kao i kada sam išla na večeru sa Jamesom i ostavim je da mi pada preko ramena. Zadovoljno se nasmiješim svom odrazu lica u zrcalu i odem do odijeće kako bih se odjenula. Putem bacam pogled na sat koji stoji na noćnom ormariću pored mojeg kreveta. 19:25h.

Zakazano vrijeme je 20:00h, tako je barem Lou rekla da bi svi tada trebali stići, ali uvijek se nađe netko tko će kasniti. Zvala me je jučer da mi javi točno vrijeme i usput sam je upitala tko bi sve trebao doći.

''Zvala sam sve dečke i njihove djevojke naravno. To bi bilo to zapravo.''

''Hvala, dakle vidimo se sutra u 20h?''

''Da, Lux te jedva čeka vidjeti, priča o tebi od ponedjeljka, ponekad zna stvarno biti dosadna.'' Teško izdahne i naasmije se. Pozdravim je i prekinem poziv.

Navučem traperice, odjenem košulju i upašem je u traperice. Dohvatim mobitel sa kreveta i gaseći svijetlo u sobi odem u hodnik. Dohvaim svoje bijele Conversice i obujem ih te stanem pred zrcalo gledajući svoj konačni odraz. Izgledam moderno i lažerno. Košulja je malo širjeg kroja i to mi daje odušak jer ne moram uvući trbuh kako se ne bi vidio. Mobitel ubacim u malenu crnu torbicu i izađem iz stana. Zakljućam vrata i dizalom siđem u ulaz zgrade. Pred zgradom me čekao taxi koji sam naručila da bude ovdje u 20:35h pa zadovoljno izađem na prohladni zrak Londona, no opet ne tako hladan. Uđem u taxi i kažem adresu Louine kuće. Pogledom pratim ulice kroz koje prolazimo i zamišljam se kako vozim svoj automobil. Smiješno je to što imam vozaćku dozvolu no nikada nisam vozila automobil, osim na polaganju naravno. Mogla bih početi štedjeti od nove plaće koju bih trebala primiti krajem mjeseca. To me podsjeti da ja zapravo ne znam koja je moja plaća, ali stvarno bih htjela svoj automobil.