Hairdresser

11

Game Accepted Dear Harry

''U redu je.'' Hladno odvratim spremajući mobitel u džep. Još neko vrijeme drži svoj pogled na meni, no ja ga ne želim pogledati, pogled mi je usmjeren na Nialla koji se smije šali koju je Lou upravo rekla. Nisam je uspjela čuti, no pristojno se smijem. Odjednom mi mobitel počne zvoniti i kada ga izvadim iz džepa vidim da me zove James.

''Ispričajte me.'' Nasmiješim se i ustanem sa stolice pa se udaljim desetak metara od njih. Osjećam njihove poglede na sebi u užasno mi je neugodno od toga. Harry samo pogoršava stvar. Što mu je? Zašto me tako gleda stalno? Znam da sam debela, ne moraš mi to nabijati na nos. Znam da me nikada nećeš htjeti za svoju djevojku Harry. Znam. 

Ali taj pogled. Zavađa me. Sranje. 

''Hallo?'' Glas mi je lepršav i osmijeh mi ne silazi sa lica od trenutka kada James progovori.

''Hej Becka! Zovem te u vezi onoga što sam ti govorio za sutra.'' Čujem ga kako hoda. Ne znam je li u svom stanu, ili pak negdje drugdje, ali način na koji diše a i sam zvuk tenisica koje dodiruju pod otkriva ga da je u pokretu.

''Imaš moju pozornost!'' Nasmijem se blago i nakratko pogled što radi društvo iza mene. Svi još sjede ondje, osim Harrya. 

''Razmišljao sam kako bih u ovaj izlazak mogao uklopiti i malo aktivnosti pa sam došao na ideju da odemo u šetnju šumom koju redovito posjećujem. Imaju staze za pješake i izletnike, ne zvuči loše zar ne?'' Tiho se nasmije, što mene navede da se nasmijem i osjetim kako mi se obrazi rumene.

''Naravno James, to bi bilo genijalno!''

''Mislio sam kako ti se neće svidjeti moja ideja. Obično idem sam ondje, no od kako treniram sa tobom, više ne moram biti sam hah.'' Stao je sa hodom. Glas mu je miran i boženstven, no ne i božanstven kao onaj koji me prekida u namjeri da odgovorim Jamesu.

''Becka?! Oprosti što smetam, trebam te upitati nešto u vezi slijedećeg tjedna.'' Trnci mi prođu tijelom kada osjetim da Harry stoji iza mene. Dah mi postane teži i miris njegova parfema mi se uvuče u nosnice.

''James...moram ići. Javi mi detalje za sutrašnji dan porukom, vidimo se!'' Pozdravimo se i prekinem razgovor. Uvijek sam ja ta koja prekida razgovor, imam osjećaj kao da bi on možda još pričao sa mnom, ne znam. 

Duboko udahnem i izdahnem pa se okrenem prema Harryu koji još uvijek stoji iza mene. Višiji je od mene nekih petnaestak centimetara i moram podići pogled kako bih ga pogledala u oči. Ne vidim ga jasno od tame koja se spustila, ali dio lica mu je obasjan svjetlom koje dolazi sa terase Louine kuće.  Iznova me prođu trnci.

''Što si me htio pitati Harry?'' Odlučim igrati hladno. Bez emocija. Bez divljenja tom anđeoskom biću koje stoji niti deset centimetara od mene. Kroz glavu mi prođe slika nas dvoje zagrljenih, dok nam se usne dotiču. Sranje!

''Pa, znaš da sljedeći tjedan počinju press konferencije.'' Doima se zbunjenim i pomislim kako zapravo i nema neko pitanje za mene.

''Da, i što sa time?''

''Htio sam te pitati hoćeš li biti ondje svaki dan?'' Kakvo mu je to pitanje, pa naravno da hoću.

''Harry, to mi je posao, mislim li zaraditi naravno da ću biti ondje svaki dan.'' Preokrenem očima, a njemu se na licu pojavi sumnjiv smiješak. Što nije u redu sa njime?

''Ah...super onda. Razmišljao sam o tomu da ti dam priliku da mi ti središ kosu i makeup u ponedjeljak, pa da vidimo kako će to funkcionirati.'' Srce mi brže zakuca na njegove riječi. Normalno je da bih jednog dana počela raditi na njihovim frizurama, no nisam se nadala ovakvom izravnom pitanju.

''Naravno, kako ti želiš, ja ne odlučujem o ničemu.'' Glas mi je zbunjen i počinjem osjećati nelagodu jer još uvijek stoji tako blizu mene. 

''Obavijestiti ću Lou o tome, nemoj se brinuti. Nadam se da su ti tvoji prstići spretni sa muškom kosom, ipak si do sada samo radila sa ženskom kosom.'' Molim?! Kako on to zna?! Počinje me plašiti. Toliko toga zna o meni. 

Bling! 

Lampica mi se upali i odmah odlučim provjeriti ono što mi je palo na um.

''Hah, vidjeti ćemo. Trebala bih sada ići.'' Nasmiješim mu se i obiđem ga da bih došla do preostalog društva, te se pozdravila sa njima i rekla kako moram ići. Harry se vratio do nas i sjeo na stolicu gdje sam ja sjedila. 

''Laku noć ljudi, Lou hvala na prekrasnoj večeri. Vidimo se u ponedjeljak dečki!'' Mahnu mi i ja odbijajući Louin prijedlog pa me od prati do ulaznih vrata krenem hodati prema ulici. Izvadim mobitel iz džepa i pronađem razgovor sa nepoznatom osobom sa kojom se nisam čula od srijede. Duboko udahnem i napišem poruku. Igram na sve ili ništa, ali ako me predosjećaj ne vara, to bi trebalo biti to. 

''Dobro bi mi došao prijevoz kući.'' Napišem dok mi se prsti tresu od nervoze. Stanem pored automobila i odlučim pričekati koju minutu. 

Iz dvorišta se čuju pozdravi i znam da netko odlazi. Ulazna se vrata otvore i na njima se pojavi Harry držeći svoj kaput u ruci. Brzim korakom mi prilazi i lice mu je mirno. Priđe do suvozačkih vrata i otvori ih da bi ušla. Sjednem na sjedalo i imam isti osjećaj kao kada sam sjela i u Jamesom automobil. Sve je prekriveno kožom i automobil liči na sve osim na obiteljski automobil. 

Otvori vozačka vrata i sjedne na sjedalo. Kaput baci na maleno stražnje sjedalo koje se čini definitivno najneudobnijim mjestom na svijetu. Okrene se prema meni i pogleda me u oči. 

''Predpostavljam da znaš gdje živim.'' Hladno kažem.

''Imaš dobar predpostavke.'' Okrene ključ i motor automobila propara tišinu koja se do sada čula. Zakopčam sigurnosni pojas i ostanem sjediti u tišini dok se sa prilaza Louinoj kući spušta na cestu. Ništa ne govori, kao niti ja tijekom vožnje. Razmišljam o tomu što je htio postići onim porukama. Misli li ozbiljno ono što je pisao? Sviđam li mu se stvarno? Kako bih mu se mogla sviđati? Predebela sam za njegov ukus. Svi znaju sa kakvim je djevojkama izlazio do sada. Sama plavuša od srijede je dokaz tomu. 

Zaustavi se pred ulazom moje zgrade i ugasi motor automobila. Ostanemo sjediti u tišini neko vrijeme, te je ja odlučim prekinuti. 

''Harry...jesi li bio ozbiljan sa onim porukama?'' Promatra ulicu ispred sebe, no onda me opet pogleda ravno u oči, mrzim kada mi to radi. 

''Da Becka, bio sam ozbiljan.'' Glas mu je dubok i hrapav, onakav kakav me očarao prvi puta kada sam vidjela njegovu audiciju na you tubeu. Tada mu je bilo samo šesnaest godina, baš kao i meni. 

''Ti znaš da mi ne možemo...'' Prekine me usred rečenice.

''Znam Becka.'' Još uvijek drži kontakt očima i zrak oko nas je teži. 

''U redu. Hvala na prijevozu, vidimo se u ponedjeljak Harry.'' Otkopčam pojas i otvorim vrata te izađem na pločnik. Krenem zatvarati vrata no onda me prekine njegov  glas.

''No ništa se ne neće dogoditi ako nitko ne zna.'' Posljednji se put osmjehne te upali motor automobila i ode niz ulicu.

Srce ne zna da li da stane kucati ili da kuca kao nikada. Bez ikakvih misli uđem u stan, ostavljajući starke nasred hodnika i samo se bacajući u krevet kada stignem do njega. 

Moj je život upravo postao jedno veliko sranje.