Hairdresser

17

Only Love Can Hurt Like This

Paloma Faith mi pjeva kroz slušalice dok se kroz mrkli mrak vozim prema aerodromu. Hladno je i poželim biti kod kuće, u svom stanu, pokrivena dekicom dok ispijam vrući čaj od šumskog voća. Četiri je sata i na cesti ispred nas jedva da prođe koji automobil. John, vozač, izgleda odmorno i spremno za put. Prema onomu što mi je rekao, on također ide na put kao osobni vozač Lou, što znači da ću i ja većinu vremena provesti sa njima. 

Svijetla zračne luke sve su nam bliže pa ugasim pjesme i pospremim mobitel i slušalice u džep svog kaputa. Protrljam ruke u nadi da ću ih ugrijati ali ne uspijem. 

''Je li vam hladno gospođice Gillard? Da uključim grijanje?'' John progovori kada me čuje kako pušem topao zrak moga tijela u svoje ruke. Lagano podignem pogled prema naprijed i odmahnem glavom, kao da me može vidjeti u ovom mraku.

''Ne treba John, ionako smo već ovdje. Znaš li možda koliko traje putovanje?'' Upitam ga i stavim ruke u džepove kaputa. Razmišljam o tomu jesam li se dovoljno toplo obukla. Bijeli, široki, pleteni džepmer, uske, sive traperice i moje uobičajene bijele starke. Kaput ću vjerojatno skinuti kada uđem u avion, ondje ne bi trebalo biti hladno. 

''Koliko sam ja čuo traje 10 sati, dakle ništa strašno. Neka putovanja trajala su i po 15, 16 sati.'' Razočarano izdahnem jer je i 10 sati previše za moj prvi let. 

''John ako se uplašim jer mi je ovo prvi let, a užasno se bojim visina, hoćeš li me natjerati da uđem u avion, molim te?'' Zvučim tako glupo i divim se sama sebi kako sam smotana. Otvorim torbicu da se još jednom uvjerim kako sam ponijela tablete za spavanje pa kada ih ugledam po deseti put uzdahnem od olakšanja.

''Naravno gospođice Gillard, nema problema.'' Upali desni žmigavac i skrene na cestu koja vodi u zračnu luku. Uhvatim ručku torbice te stanem čekati da napokon stignemo do ulaza kako bih mogla izaći na svježi zrak. Pristanemo ispred velikih kliznih vrata gdje nas čeka osoblje aerodroma kako bi preuzeli našu prtljagu. John izađe iz automobila te mi otvori vrata. Plitko dišući, jer je zrak užasno hladan, stojim pored Johna koji čeka da izvade naše kofere pa da možemo krenuti prema ulazu u avion sigurni kako su uzeli svu našu prtljagu. 

Hala aerodroma je ogromna i unutra se nalazi oko stotinjak ljudi. Ogroman sat nasred hale pokazuje da je upravo 4:35h što znači da bi ukrcavanje u avion moglo ubrzo početi. Hodam uz Johna kao malo dijete jer stvarno ne znam kuda bih trebala ići. Susrećem poznata lica sa sastanka na kojem je bilo svo osoblje One Directiona. Kako se približavamo pultu za prijavu tako susrećem sve više i više novinara koji su došli snimiti odlazak One Directiona. Također čujem i ushićene glasove fanova koje su ovdje zbog iste namjene kao i novinari. 

Predam svoju kartu i putovnicu, gospođa za pultom nešto napiše te mi poželi sretan put. Pričekam Johna dok mu gospođa radi istu stvar kao i meni pa ga nastavim slijediti prema ulazu u naš avion. Osoblje od dvoje ljudi stoji na dva ulaza koji su jedan pored drugoga. Na lijevom ulazu prepoznam neke od zaštitara One Directiona dok na desnom ulazu, gdje stojim ja, vidim većinu ljudi sa sastanka. 

''Becka?!'' Poznati ženski glas me dozove, okrenem se i vidim Lou sa Lux u svom naručju. Izvučem se iz reda pa odem do nje. Novinari nestrpljivo čekaju dolazak dečkiju pa pažljivo gledaju i fotografiraju svakog tko dođe, tako su fotografirali i mene. 

''Hej Lou, hej Lux!'' Dođem do nje i primim Lux u svoje ruke. Pospana je i svoju glavu odmah namješta na moje rame. 

''Što radiš na onom ulazu, ti bi trebala putovati sa ovim avionom, sa dečkima i sa mnom.'' Neka vrsta nelagode prođe kroz moje tijelo kada shvatim da zbog Harrya ne putujem sa njima u avionu.