Hairdresser

18

Hero

Duboko udahnem. Zadržavam dah što je dulje moguće bez ikakvog razloga, pa izdahnem. Otvorim vrata i uđem u caffe. Očekivala sam da će podići pogled sa mobitela ali nije. Protumačim to kao neku vrste maske. Da sam na njegovom mjestu niti ja ne bih htjela da me fan prepozna kada želim biti sama, jer tada nastaje prava zbrka i caffe zasigurno više ne bi bio ovako poluprazan. 

Nasmiješim se konobarici koja me je pozdravila sa osmijehom na licu pa stanem polako prilaziti njegovu stolu. Strah me je i ne znam zašto se tako zapravo osjećam, ali osjećam strah dok mu prilazim. Razmišljam o tomu što zapravo fan osjeća kada vidi nekog od dečkiju i kada dobije priliku biti blizu njih. Sve što sam ja osjećala u takvim trenucima i što sada osjećam jest strah i trema. 

Uzima šalicu u ruke i otpija gutljaj tekućine. Vrati je na stol pa nastavi sa gledanjem u mobitel. Par koraka od njegova stola stanem. Što ako stvarno želi biti sam? Zašto bih mu kvarila trenutak slobode? Vjerojatno je zato i ovdje. Primijetim kako nekolicina ljudi gleda u mene i pita se što ova djevojka radi ovdje. Svjesna toga da se sama neću znati vratiti do hotela ipak nastavim hodati i bez ikakvog pozdrava sjednem za njegov stol.

Podiže pogled i njegove plave oči postanu još ljepše kada me prepozna te se široko nasmiješi. Osmijeh mi se stvara na licu bez toga da sam to htjela napraviti sa namjerom.

''Becka, kako to da si ti ovdje?'' Zaključa mobitel i odloži ga na stol. Glas mu je topao i umoran. Klasična bijela majica, kratkih rukava i sa V izrezom ne ističe mu tijelo, ali je ipak prelijepa na njemu, i samim time što je on nosi čini je posebnom. Donji dio sive trenirke još je jedna njegova klasika i sretna sam što to nisu crne uske hlače koje su svi počeli nositi u posljednje vrijeme.

''Biti ću iskrena i odmah ti reći kako sam se izgubila.'' Glasno se nasmijao na moje riječi i vjerujem da je ovdje bio neki fan odmah bi ga prepoznao. 

''Pod pojmom izgubila misliš na to da ne možeš pronaći svoj hotel ili?'' Odmah je znao na što mislim i to me opustilo. Odlučim ga odmah zamoliti za pomoć jer želim u krevet.

''Točno to, prava je sreća što sam te vidjela kako sjediš ovdje. Pomislila sam kako bi ti vjerojatno mogao nazvati nekoga od vašeg osiguranja tko je u mom hotelu da dođe po mene. Već sat vremena lutam po gradu.'' Zarumenim se i spustim pogled zbog srama. Tako sam glupa, ne vjerujem sama sebi.

''Naravno, odmah ću poslati poruku nekomu. Velika  prednost u tomu kada imaš svoje osiguranje jest da si im ti na prvom mjestu i napraviti će sve što tražiš od njih. Nije da to uzimam zdravo za gotovo ali ponekad se dečki i ja našalimo sa njima, bude nam manje dosadno na probama koje odrađujemo svaki dan.'' Nasmije se svojim riječima pa uzme mobitel u ruke i krene pisati nekomu, ali onda stane.

''Kako sam samo nepristojan, nisam te niti pitao želiš li popiti nešto kada smo već tu?'' Iznenadi me pitanjem, i to je očito po mojoj faci. Zbunim se jer ne znam što da mu odgovorim ali onda odlučim da bih zapravo mogla popiti čaj kada sam već ovdje.

''Pa...može zapravo, imam vremena, ili si već pozvao nekoga?'' Ne osjećam više strah, samo tremu koja nikako ne želi napustiti prostoriju i ne znam zašto je tako.

''Nisam, što ćeš popiti?'' Opet odloži mobitel i sada znam da nisam nepoželjna u njegovom društvu. Tko bi rekao da ću nakon toliko godina maštanja o njima, sjediti ovdje u caffeu sa Niallom Horanom kojeg bih mogla nazvati svojim prijateljem? Nitko, pa niti ja sama ne bih to mogla reći, ali događa se.

''Čaj bi bio savršen.'' Nasmiješim se i nastavimo sa razgovorom.

Jako sam pazila na to da slučajno ne kažem nešto zbog čega bi mogao otkriti kako sam zapravo njihov fan. Ugodno je društvo i jako sam sretna zbog toga što cijelo vrijeme tijekom našeg razgovora nije uzimao mobitel u ruke kako bi pročitao poruke koje je dobivao. Znam da je prošlo par sati otkako sam došla u caffe. Vani je mrak i ulična rasvjeta je jedina stvar koja osvijetljava ulicu.