Samo Tvoj 🔚

9

Udubila sam se u rad kad sam čula neku buku, odmah zatim Mario je ušao a za  njim Maja.

"Oprosti nisam ga mogla zaustaviti." Samo sam joj klimnem glavom i ona je izašla.

"Šta sad hoćeš? Nešto si zaboravio?"

"Zašto se bojiš?" Upitao me mrtav ozbiljan kad je sjeo na fotelju. Istu onu na kojoj je sjedio prije 3 sata.

"Molim? Ne razumijem" Nisam razumila o čemu govori.

"Zašto se mene bojiš?" Ponovio je.

"Ma o čemu ti pričaš!?" Malo sam povisila ton.

"Znači ne bojiš me se?" Već me počeo živcirati.

"Ne!! A trebala bi se bojati?"

"Ne, jer ja ti nikad ne bi napravio ništa nažao." Na ove riječi sam samo progutala knedlu, dok je on nastavio.
"Ali postavlja se pitanje zašto me se bojiš?"

"Jesi ti gluh ili šta?! Da ti nacrtam?! NE BOJIM TE SE!" Već sam vikala.

"Jesi sigurna?"

"Jesam. Koji ti problem imaš?"

"Pokušavam shvatiti zašto me se bojiš?" Zamišljeno je rekao, opet on po svome.

"Isuse!" Uzviknula sam te nastavila.
"Meni se stvarno, ali stvarno neda raspravljati o ovoj bespotrebnoj temi"

"Nije bespotrebna tema kao što ti kažeš. Zašto mi ne želiš priznati?" Upitao me.

"Ma šta dovraga da ti priznam?!!" Već sam bila sva iznervirana.

"To da me se bojiš, a mene zanima zašto?"

"Halo!! Ne bojim te se"

"Zašto onda stalno bježiš?"

"Nemam pojma o čemu pričaš"

"Nemaš?!" Uzviknuo je te nastavio. "Ne pravi se glupa, stalno bježiš od mene, čak si poslala Maju da obavi sastanak samnom da me ne bi morala susreti, njoj si predala tako važan projekt. Zatim odeš iz grada preko vikenda da te ne bi tražio. Mene zanima zašto to radiš?!"

"Ne bježim uop..." Prekinuo me usred rečenice.

"Ne prodavaj mi tu te priče. Kunem se oteti ću te i držati negdje daleko dok priznaš. Ma neću ni trepnut."

"Ma samo probaj."

"Iskušaj me i uvjerit ću te u istinu ovih riječi."

"Mislim da je vrijeme da odeš."

"I onda ne bježiš, ne tjeraš me od sebe?" Upita podrugljivo.

"Ne želim te gledati."

"Zašto?"

"Zato što si arogantan, da to je u pitanju."
Rekla sam ne baš sigurno.

"Jel ti stvarno misliš da sam ja toliko glup!?" Upitao je podižući ton.

"Ja to nis..." Opet me prekinuo.

"Upravo suprutno želiš me gledati, privlačim te kao i ti mene." Približavao mi se, uzeo moju ruku u svoju i pogledao me u oči i nastavio.
"Stvarno mi nije jasno zašto mi ne želiš pružiti priliku da se bolje upoznamo."

"Rekla sam ti već."

"To što si ti rekla nije valjan razlog."
"Možda tebi nije, ali meni je."

"U čemu je problem?" Upitao me ozbiljan podižući obrve.

"Nema ga." odgovorila sam mu.

"Odlično!!" Uzviknuo je sa smiješkom, dok sam ga ja pogledala zbunjeno.