Mario Kovac ima 25 godina, vlasnik je lanca hotela, nekad se bavio modelingom al za to vise nema vremena. Ima mlađu sestru za koju bi zivot dao. Ne vjeruje u veze nikad nije bio u ozbiljnoj vezi. Pored toga zenskaros je i najpotnatiji nezenja za koj...
Kad sam se probudila bila sam u košulji i gačicama. Ma nije valjda stvarno ću ga ubiti. Vidjela sam na stolici traperice i majicu. Obavila sam higijenu zatim obukla odjeću sa stolice.
Kad sam se obukla otišla sam potražiti svog otmičara, koji je bio u kuhinji. Ok, tek sad shvaćam koliko je on ustvari bogat. Pa kuhinja je veličina mog stana.
"Gdje smo to?" Upitala sam kad sam ga pronašla, on mene nije primjetio pošto je bio okrenut leđima.
"Dobro jutro i tebi ljepotice, u mojoj kući smo. Tvoje stvari će danas stići, bez brige." Krenuo je prema meni.
"Jesi ti normalan!?" Viknula sam kad je došao pred mene.
"Jesam, svi znaju gdje si bez brige."
"Odakle ti pravo petljat se u moj život!?"
"Sam sam si uzeo to pravo."
"I ti se bolje navikni na to, jer odavde ne idemo dok sve ne riješimo. Nadam se da sam jasan?" Unio mi se u facu.
"Gladna sam." Odlučila sam ga ignorirati.
"Dođi." Odveo me do stola gdje je bilo postavljena hrana. Odmah sam se bacila na nju.
"Misliš me cijelo vrijeme ignorirati?" Upitao me ljuto nakon nekog vremena, pošto sam ga totalno ignorirala.
"Ti me to ozbiljno pitaš? Naravno da da, oteo si me!" Brecnula sam se na njega.
"Sama si me natjerala na to."
"Znaš šta, goni se." Ustala sam od stola.
"Od tebe zavisi kolko ostajemo ovdje." Viknuo je kad sam odlazila.
Kuća je stvarno predivna, očarana sam s njom.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Zavrnula sam traperice i sjena na rub bazene i stavila noge u vodu i zatvorila sam oči i uživala u tišini. Čula sam korake i znala sam kako Mario dolazi i osjetila sam kad se smjestio pored mene i također stavio noge u vodu. Srećom pa nije ništa progovarao jer bih ga ubila. No nažalost to nije dugo trajalo.
"Ajde idemo." Rekao kad se digao i pružio mi ruku koju sam prihvatila.
"Kamo?" Upitala sam zbunjeno kad sam stala nasrem njega.
"Malo prošetati."
"Oke."
Ponašali smo se kao da se ništa nije dogodilo. Kad sam se presvukla i on obukao krenuli smo. Svjesna sam da ću mu očito morati ispričati sve. Držao me za ruku i osjećala sam se sigurno pored njega. Mario je prišao nekom čovjeku i zamolio da nas slika.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Čak je slika i dobro ispala. Bili smo tako do skoro večeri i onda se odlučili vratit. Nije htio pokretat nikakvu temu, ali vidim da želi. Možda je vrijeme da sazna ili nije? Razglibam glavu u tome na cijelom putu prema njegovoj kući.
Kad smo došli odveo nas je do kuhinje. Mene je podigao na šank da sjednem i zarobio me rukama dok sam ja progutala knedlu.
"Mislim da je vrijeme da otvorimo sve karte." Pogledao me oprezno na šta sam ja, samo izdahnula, a on je nastavio.
"Ne idemo odavde dok to ne riješimo, a i vidim da te to koči. Možeš mi reći štogod da je u pitanju pa da onda možemo uživati ovdje."
"Bojim se." Tiho sam prošaptala da nisam ni bila sigurna jel me čuo.
"Čega lutko?"
"Svega ovoga."
"Nemaš se čega bojati tu smo samo ti i ja." Polako mi je pričao kao malom djetetu.
"Možeš mi sve reći, samo mi vjeruj. Može?" Nastavio je kad nisam ništa rekla. Samo sa klimnula glavom.
"Vidim da ti ovo teško pada, ali sve dok ne znam o čemu se radi, ja ti ne mogu pomoći." Meni su suze već odavno klizile, ali ih je on je obrisao svojim prstima.
"Ne mogu." Imala sam osjećaj da mi to ovaj put neće proći, da neće odustati dok ne sazna. Mario je lupio rukom na stol na što sam se ja cimnula.
"Mislim da je dosta bježanja!!" Viknuo je.
"Ne bježim."
"Jok, ja bježim. Jer te stvarno moram podsjećati na neke situacije." Jako dobro znam da je bio u pravu.
"Odavde se ne mičemo dok ne počneš pričati, što prije počneš, to će bit bolje." Izdahnula sam, ovog puta mi nema spasa. I nema netko tko me može spasiti. Očito ću morat sve ispričati.
"Prije 3 godine Antonio se znatno promijenio nakon svega i počeo je konzumirat drogu." Zatvorila sam oči i počela pričat te nastavila.
" Imao je neku ozljedu ne znam ni ja sama šta i dobio je te neke tabletu o kojima je na kraju postao ovisan. Kad mu doktor više nije htio prepisovat te lijekova, počeo se drogirati. Naravno da mi o tome nismo ništa znali. Jednog dana kada je došao po drogu njegov tim je bio tamo, pošto su dobili dojavu preprodaje i šta sve ne. Antonio je bio rekao da mu je doušnik bio javio, ovoga od koga je uzimao drogu su uhapsili. Taj mu se bio prijetio i prijetio ako ne izađe odavde." Stala sam udahnula i izdahnula jer tek najteži dio slijedi. Opet ću to proživljavati ali neka se već jednom završi.
"Kad je sutradan Antonijov šef otkrio sve poslao ga je na odvikavanje. Bio je s njim dok se spremao no tada je dobio poziv zbog kojeg je sve odložio. Kada sam se vraćala iz škole samo sam odjednom osjetila maramicu preko usta i da sam se onesvjestila. Kad sam se probudila nema gdje nisam imala ozljede. Jayom i Nikolisin tim je ušao u trenutku kad su me gadovi htjela silovat da su došli samo malo poslije..." Ostalo je da visi jer sam se rasplakala, a Mario me samo zagrlio.
"Tu sam nitko ti više ništa moći napraviti dok te ja čuvam." Govorio je polako dok me ljubio u kosu. On je tu i samo to je bilo važno. Imam njega i nije pobjegao nakon svih mojih odbijanja i na tome ću mu vječno biti zahvalna, no moram sad dovršiti do kraja kad sam već počela. Kad sam se smirila malo nastavila sam s pričom, ali se nisam htjela maknut iz njegovom zagrljaja. Ovdje sam se osjećala voljeno i sigurno. Znala sam da me on štiti i da mi ništa nitko me može dok je on uz mene i čuva me.
"Nakon toga Antonio se izliječio i nastavio radit kao inspektor ispričao mi se milijon puta ali ja ga više nisam mogla zvati bratom, jer kad god mi ga je netko spomenio sjećanje mi se ponovno vratilo 3 godine sam išla psihoterapeutu svaki drugi dan. Živjela sam s Nikolasom kako bi oni rekli bila si ko živi mrtvac. Nikome nisam dala da mi se probliži. Zatvorila sam se u sebe. Svi su bili tu za mene. Onda me jednom Leo odveo na turneju s njim da se malo trgnem i ne budem samo doma, a braća su mi izgradili dom dan da kad se vratim se mogu nečim bavit. Braća su se pobrinuli za one gadove. Ne želim znati kako su završili, ali sigurno ne samo u zatvoru." Konačno sam završila s pričom, a on me još jače zagrlio i stisnuo me uz sebe.
"Hvala ti što si mi ispričala." Poljubio me u čelo.
"Nitko nikada te više neće povrijediti to ti ja obećavam. A sad idemo spavati, sutra je novi dan".
Na sve sam pomislio ali na ovo nikad. Kako su mogli povrijedit tako krhko i nevino biće. No koliko god bio ljuti i bijesan zbog toga toliko sam i sretan što mi se je konačno otvorila. Dok je sad držim uz sebe na krevetu. Nisam mislio da će pristati da spavamo skupa ali evo nas upravo ležimo jedno pored drugog. Osjetim kako se umirila i ujednačeno disanje što znači da je zaspala. Osjećam da sad za nas slijede bolji dani i zbog toga sam jako sretan. Sve će sjesti polako na svoje mjesto, a mi smo na dobro putu. Nevjerojatno je koliko je malo potrebno za sreću. Mogu ovako ostati zauvijek samo ona i ja i ništa više mi je treba. Poljubim ju čelo dok se ona još više ugnjijezdi uz mene.
Hello ljudi Zanimaju me vaša mišljanja? Jeste očekivali ovo? Konačno ste saznali zašto se ona tako ponaša. Ostavi vote i komentar ako vam se sviđa Čitamo se uskoro Ljubim vas ❤❤❤
