Samo Tvoj 🔚

24

"Buđenje!" Odjednom netko vikne na šta se ja samo pokrijem glavu pokrivačem. Jao kako me glava boli.

"Ajde Drina budi se." Odjednom mi taj glas zvuču poznato. Mario!? Šta će on ovdje?

"Šta ti radiš tu?" Upitam iznervirano ispod pokrivača.

"Pa živim tu." Kako molim?
Otkrijem se i skužim da nisam doma.

"Šta ja radim tu?!" Upitam ga.

"Izvoli." Pruža mi tabletu i vodu koju popijem.

"Čekaj!!" Viknem kad skužim da sam samo u grudnjaku i tangama.

"Zašto sam ja samo u rublju?"

"Stvarno se ne sjećaš?"

"Sjeti se dušo što smo sinoć radili. Napravit ću ti doručak nakon onog sinoć zaslužila si." Kaže i zaputi se prema kuhinji, dok ja zbunjeno gledam za njim. Ničeg se ne sjećam, a glava me ubija.

Nakon što sam se otuširala u kojem se nisam se uspjela sjetiti apsulutno ničega. Krenula sam prema dnevnom. Obukla sam njegovu majicu koji mi dođe kao tunika.

"I jesi se sjetila?" Upitao me stavljajući tanjur pred mene.

"Nisam hoćeš mi više reći što se dogodilo? Nismo valjda?"

"A smetalo bi ti da jesmo?" Podrugljivo upita.

"Hoćeš više odgovorit?" Već sam bila bijesna, a i nisam htjela odgovorit na njegovo pitanje. Normalno da mi ne bi smetalo. Smetalo bi mi jedino što se ne sjećam.

"Smiri se i sad ja postavljam pitanja." Jebote da nisam nešto izlanula sinoć.

"Šta je ovo? Niti sam u policiji, a niti u školi." Podrugnula sam se

"Jučer si prešla mjeru Drina." Strogo je rekao i pogledao me te nastavio

"Šta misliš gdje bi sad bila da me Filip nije nazvao i rekao mi u kakvom si stanju?!!" Viknuo je, ljut je na mene i to s pravom.
Ja sam samo gledala u svoj tanjur i brvaljila po njemu. Znam jako dobro što bi mi se desilo. Glupa sam što više da kažem.

"Sad ovdje ćeš odlučiti što želiš." Rekao mi je naređujući.

"Što želim?" Zbunjeno sam upitala kad sam ga pogledala.

"Želiš li da nastavimo dalje ili prekidamo? I više me nikad nećeš vidjeti." Rekao je ozbiljno, dok sam ja progutala knedlu. Ne želim ga izgubiti, pa volim ga. Glava mi je u rasulu, dok on čeka odgovor.

"Onda?" Upita me dižući se i meni da ruku da se dignem.

"Ne želim te izgubiti." Kažem sa suzama u očima i počnem plakat. Stavljam glavu u njegovo rame dok me on pokušava smirit i miluje mi kosu.

"Drina zaboga smiri se, nećeš me izgubiti. Tu sam" Tješi me, ali ja se jednostavno ne mogu smiriti.

"Zašto se treseš?" Upitam kad osjetim kako se trese.

"Bit će sve kao prije samo ti i ja." Kažem joj. Konačno je prestala plakat i tresti se.

Umro sam stoputa. Nije bila svoja. Doduše ni sad mi se ne sviđa njezin izgled. Sva je blijeda i ništa ne govori. Iskreno sam mislio da će stavit točku na nas, ali ne bi ja nju pustio. Odjednom osjećam kako joj tijelo klizi prema dolje i ja je čvste primim da ne padnem. Kad je vidim budem svjestan da se onesvijestila. Odnesem ju na gansonijeru.

"Drina dušo ajde otvori oči molim te." Govorim joj dok je šamaram i namačem vodom, ali ništa.

Ne dolazi sebi te pozovem obiteljskog doktora dok ga čekam smjestim ju u krevet. Namačem joj lice ručnikom ne bi li došla sebi, ali uzalad. Tek kad je došao doktor i ubrizgao joj nešto osvijestila se. Naglo se digla, ali ju je doktor zaustavio.