prvo poglavlje

5.5K 158 130
                                    

Vetar je duvao. Tiho, poput šapata. Padala je i kiša. Krupne kapljice su brzo doticale tlo i tiho se gubile. Noć je već odavno nastala. Zahladnelo je. A blagi povetarac je nosio kapljice u pravcu koji je samo on određivao.

Sedela sam na terasi svoje sobe, sa knjigom na butinama. Samo sam gledala u ispisanu stranicu bez da čitam reči sa nje. Jedna krupna
kap kiše našla se na desnoj stranici knjige natapaljući reč bol. U trenutku kad sam prešla prstom preko te reči, još jedna kap je pala na papir. Ovaj put preko reči laž. Krenula sam da zatvorim knjigu i odložim je dalje od kiše. Ali pre nego što sam to uradila, još jedna reč je bila nakvašena. Bila je to igra.

Vratila sam se u sobu i odložila
knjigu na policu. U trenutku kada sam uhvatila krajeve duksa i krenula da ga skinem, zavibrirao mi je telefon. Samo sam se nasmejala na poruku koja mi je stigla i stavila telefon u zadnji džep farmerki. Svoju dugu smeđu kosu vezala sam u visoki rep i stavila malo sjaja na usne, pa izašla iz sobe.

U dnevnom boravku sam zatekla mamu kako spava na kauču. Prišla sam joj i pokrila je ćebetom, pa ugasila televizor na koji je ona sigurno zaboravila, jer je bila previše umorna od posla.

Na malom papiru sam joj napisala gde idem i ostavila ga na stočić pored kauča, u slučaju da se ona probudi pre nego što se ja vratim.

Obujem patike u hodniku i što tiše izađem iz kuće. Kiša je stala, vetar takođe. Ulice su bile puste. Da nije bilo uličnog svetla da mi obasjava put, ostala bih sama u mraku i niko me ne bi primetio, kao što me je sada primetila komšinica i njen sin. Sedeli su u dvorištu svoje kuće i nisu imali nameru da skrenu pogled sa mene, pa sam im se javila i prošla pored njihove kuće pre nego što je ta žena uspela da me pita gde idem. Jer imala je takav običaj.

Stavim ruke u džepove duksa i nastavim polako da koračam gledajući u nebo. Nije bilo nijedne zvezde, samo mesec koji je ove večeri sijao slabije nego inače.

Što sam bliža školskom dvorištu, to čujem sve glasniju buku koju prave
mnogobrojni muški i ženski glasovi. Skoro svako veče se svi okupljaju u dvorištu ove srednje škole, čak i oni koji u nju ne idu. Mada, ja dođem isključivo kada ne mogu da spavam ili me neko pozove. A večeras sam pozvana.

Čim uđem kroz kapiju začujem poznati ushićeni vrisak. A odmah zatim dođe do mene i čvrsto me zagrli.

,,Anastasia, došla si!" U glasu joj se moglo čuti koliko je bila srećna što sam prihvatila njen poziv da dođem ovamo. Pustila me iz zagrljaja i odmakla se od mene, pa mi se široko osmehnula. ,,A da znaš da sam bila ubeđena da nećeš doći. Čak je i Dafni isto mislila."

,,Pa, Medi... moram i ja nekad da budem nepredvidljiva, zar ne?" Slegla je ramenim uz nakrivljenu usnu, nakon čega smo se obe nasmejale. ,,A gde je ona?"

,,Čuva nam mesta. Hajde!" Nakon što je veselo ciknula, uhvatila me je za zglob ruke i povuka za sobom.

Prolazile smo pored mnogih nepoznatih momaka i devojaka. Sedeli su na travi ne mareći za to što je bila mokra. Neki od njih su se ljubili, dok su neki samo pili razna pića iz plastičnih čaša, palili cigaretu za cigaretom i razgovarali. Da nije bilo osvetljenja na svakom ćošku, sigurno bih se saplela od nekog.

Došle smo do drvenog polukružnog letnjikova sa istim takvim klupama i sele pored Dafni. Sva druga mesta su bila popunjena. Zapravo, sva mesta su bila prepunjena. Mnoge devojke su sedele momcima u krilima, mada ne verujem baš da je to zbog manjka mesta. A momci? Oni su ih besramno dodirivali, svuda, mada ne izgleda kao da im to smeta.

Pazi da se ne zaljubiš Where stories live. Discover now