trideset drugo poglavlje

2.5K 101 137
                                    


Sedim na fotelji i već dva sata pokušavam da ga dobijem na telefon, ali bezuspešno. Prvih par puta mi se samo nije javljao, onda mi je odbijao poziv, i evo sada je nedostupan; isključio je telefon. Dok sam ga zvala ponovo sam razmišljala o onome što je mogao da vidi na telefonu i na pamet mi je padalo samo to da je nekako saznao za ono sa Derekom, i pre nego što sam uopšte pokušala da mu kažem. To me je učinilo poprilično napetom, uplašenom i nervoznom. Pokušavala sam da ne mislim na ono najgore i mislim pozitivno, ali ona brzina kojom je otišao me plašila.

Privukla sam noge grudima, zbog čega sam osetila bol u njima. Pre dva sata sam nekako smogla snagu i uspela da ustanem i ignorišući bol dođem do dnevne sobe. Trljam čelo pokušavajući da ublažim bol. Osećam nekakav nemir čiji razlog ne mogu da ispoljim. Imala sam osećaj kao da se on sad bori sa nekom boli, a ja nisam tu da pokušam da je ublažim. Zagrizla sam donju usnu i ponovo krenula da okrenem njegov broj, ali u tom trenutku me je pozvao nepoznat broj. Trnci su mi prolazili telom dok sam samo gledala u telefon i čekala da prestane da zvoni, ali u zadnjem momentu sam se javila jer sam pomislila da ovaj poziv nekako ima veze sa Krisom.

,,Halo?", izgovorila sam to pomalo nesigurno, ali sam osetila olakšanje kad sam začula poznat glas.

,,Anastasija, da li je on tu?"

Ispustila sam vazduh za koji nisam ni znala da sam zadržavala u plućima. Počešala sam potiljak i namrštila se. Pomislila sam da je možda sa njim, ali ovim pitanjem samo mi je ubio nadu.

,,Nije. Otišao je pre dva sata. Nešto što je video na telefonu ga je uznemirilo, nemam pojma šta, ali znam da ga je povredilo." Odmah sam se setila njegovih suza i rastužila se, ali sam nekoliko puta odmahnula glavom da zaboravim na to i koncentrišem se na ovaj razgovor sa Zejnom.

Izdahnuo je. ,,Danas je taj datum, Anastasija", glas mu je zvučao čudno, nekako izmoreno.

,,Koji datum?" Odvojila sam telefon od uha i pogledala datum, a zatim ponovo prislonila telefon uhu i namrštila se ne shvatajući kakav značaj ima današnji dan.

,,Na ovaj dan, pre tačno osam godina, on je izgubio roditelje." Sledila sam se čuvši te reči. Gledala sam u jednu tačku ne znajući šta da kažem. Nisam imala pojma. Nikada mi nije rekao. Bila sam zatečena. ,,Ne znam puno o tome, znam samo ono što je znao i ostali komšiluk, a to je da su oni mrtvi", zastao je, a ja sam se naježila. ,,Nikada nije pričao o tome, tako da niko sa sigurnošću ne zna šta se desilo sa njegovim roditeljima, samo on, ali on o tome ćuti." Osetila sam slanu tečnost na usnama i tek tad shvatila da plačem. Patio je, a za to nije znao skoro niko, još je uspeo tako dobro da prikrije zasigurno još uvek prisutan bol.

,,Znaš li gde mogu da ga nađem?", upitala sam već na nogama. Moram da ga nađem, moram da budem uz njega. Niko ne zaslužuje da bude sam na ovakav dan.

,,Ima jedan napušten park odmah pored groblja, postoji mogućnost da je otišao tamo. Mislio sam da je bolje da ti javim i da ti odeš tamo, jer bi mene ili bilo koga drugog oterao. Tebe neće, jer samo ti si mu potrebna sada. "

,,U redu, idem tamo." Krenula sam ka hodniku još uvek držeći telefon prislonjen na uho. ,,I Zejne... hvala ti što si mi javio." Opipala sam džep crne jakne obešene na čiviliku da bih se uverila da mi je novčanik tu, i jeste bio. Odvojila sam telefon od uha i prekinula. Pogledala sam na vreme, bilo je deset do šest, poslednji autobus kreće za manje od deset minuta. Brzo sam navukla jaknu, obula patike, zaključala kuću i potrčala što sam brže mogla, pokušavajući da ignorišem bol u mišićima. Kiša je već uveliko padala. Dok sam trčala u glavi mi je bio samo on. Ne poznajem ga dovoljno i ubeđena sam da ne znam toliko toga o njemu. Shvatam da ona osoba kojom se prestavljao nije on, bila je to samo maska koja je krila pravog njega, on nije jaka osoba samo se pretvara da jeste. Krivim sebe zato što sam uspela samo da uvidim emocije koje je iskazivao prema meni, ali ne i one koje su žudile da budu shvaćene, ali ujedno i da ostanu neprimećene. Krivim sebe jer do sada nisam primetila koliko je on zapravo povređena osoba.

Pazi da se ne zaljubiš Where stories live. Discover now