Zbirka Bizarnosti

32. Samoubistvo Jednog Kofera

Bio jednom jedan kofer koji je imao čovjeka.

Gdje god je kofer išao vodio je sa sobom svog čovjeka.

Putovali su po svijetu zajedno, i kofer je bio presrećan.

Ali...

Prolazile su godine, i te godine su sustizale stari kofer. Postajao je ružan, prljav, ispucao.

I tako jedan dan...

Čovjek ga napušta i nalazi novi.

"Ne možeš me samo tako odbaciti!" -plakao je kofer.

"Ja sam ti nosio stvari po čitavome svijetu, ne ostavljaj me!" -očajnički je uzvikivao iz podruma gdje je bio bačen.

Al ko ga jebe reče čova... more bit zatreba opet nekad... neka njega dole.

Ali nikome više nije nikad zatrebao.
Skupljao je prašinu među starim stvarima... sve do dana selidbe.

Tada se kofer obradovao da će ga makar na kratko neko opet koristiti... ali ne. Čovjek odlučuje da mu više nije potreban i da ga treba baciti.

I to i učini, ostavlja ga pokraj prvog kontejnera.

Tada kofer, napokon, shvata svoj beznačaj.
Sve mu se skupilo i sve ga je stiglo.
Shvata da je samo predmet na usluzi drugima.
Također shvata da on tako uništen i star više nema svrhu, i da ga više niko nikad neće upotrijebiti.

Ali!

U tom momentu nailazi neki ulični ćuko i njuši stari kofer.

"Zdravo! Ja sam kofer!" -reče mu on.

Ćuko ga onjušnu još dva puta pa onda zadiže jednu nogu i popiša ga cijelog.
I ode on svojim putem.

Tada kofer, napokon, uzima nož i probada sam sebe, sa rupom u svom tijelu smisao kofera se izljeva napolje..
To jest postaje besmislen i neopotrebljiv u bilo koju svrhu i tako umire se njegov život završava.

A sad, reciklaža.

Nakon svake smrti, dolazi nam novi život, pa tako i stari kofer dobija novi život, novu nadu, novu šansu... ovaj put u ulozi kožne ženske torbice.

Idalje će biti pretrpan svaki dan dok se ne istroši... al barem će za ovog života nositi mnogo lakši teret al zato i mnogo veće tajne.