Zbirka Bizarnosti

6. Mrak

Šta se to krije u zlokobnim sjenkama oko nas?
Prošla je ponoć, kiša pljušti i moja ulica nema rasvjetu, večeras nema mjesečine, nema zvijezda, nema svjetlosti.

Samo mrak,zvuk kiše i ja sam na putu beskraja. Da li me neko prati? Kao da čujem dijete iza mene koje se igra sa loptom, i zvuk...neki neobičan zvuk, kao neke stare cijevi u napuštenim zgradama u napuštenim svijetovima. Postoji samo jedna kuća na kraju puta, kuća u potpunom mraku bez trunke svijetlosti, neko me prati.

Kiša pljušti, vjetar duva sve jače što sam bliže kući, ali što sam bliže vid mi je sve mutniji kao da sve nestaje u tami...u magli... čujem lomljenje granja iza mene. Sve mi je postalo crno i bezoblično. Ne postoji nebo, ne vidim ga, nema lijevo,nema desno, razigrano dijete iza mene se sve više čuje, sve što osjetim je zemlja po kojoj hodam, crna zemlja natopljena kišom.

Vjetar duva još jače i moj vid je sve slabiji, više ništa ne mogu čuti od šuštanja vjetra. Mrak je svuda oko mene, koža na leđima bi trebala da mi se ježi, ali ne. Strah me je obuzeo i više ništa ne mogu da osjećam. Ali ne bilo kakav strah, onaj strah od kojeg više ništa ne osjećaš i nisi svjestan toga.

Napokon u svojoj sobi, u svom krevetu, u svom mraku. Kiša i vjetar se sada čine jako daleko i opet mogu čuti razigrano dijete kako se igra sa loptom na vani, ali to je besmisleno u ovo doba noći po ovakvom vremenu... šta ja to umišljam? Pokrivam se preko glave u nadi da će stati, u tom momentu čujem kako se vrata sama zaključavaju, provirujem iz kreveta i širom raširenih očiju gledam u ništa. Mračni ćošak sobe. Ne trepćem, ne gutam pljuvačku, samo gledam u ćošak, u mrak...paralizovan, više se ništa ne čuje, ni kiša ni vjetar ni korake ni loptu koja odbija od zid.

Više ne znam koliko je prošlo, 5 minuta? 5 sati? Ili ipak samo 5 sekundi? Opet se sve ponavlja. Vidim sjenu koja stoji u mraku, u samom ćošku preko puta mene, zidovi počinju da šapću... mrmljaju, ne razumijem ništa, pojavljuje se udaljeni lavež pasa. Čini se kao da je daleko, vijetar ponovo zavija i grane se lome, drveća padaju a šaptanje je sve glasnije, sjena gleda u mene, posmatra me. Nešto vuče moju deku sa mene, ali ja držim čvrsto i ne puštam. Moj jastuk postaje neudoban, uzimam da ga namjestim i shvatim da je napunjen zmijama. U tom trenutku se čuje metalni klik i sve prestaje. Opet sam u samom mraku, nema vjetra, nema kiše, nema ničega, samo ja u krevetu u mraku u sobi na kraju svijeta. Zmije počinju da izlaze iz mog kreveta i ispunjavaju sobu, gmižu jedna preko druge, šta da radim?

Gotov sam. Zidovi se pomjeraju! Ne! Sve mijenja oblik, postaje bezoblično ponovo, ne razumijem... ne shvatam... šta se dešava? Gdje sam? Podovi su progutali zmije koje su bile oko mene a moja deka počinje da se obmotava oko mene, steže me... više nigdje nije sigurno, nigdje. Padam...tonem...vuče me...guta mee. Tonem u potpuni mrak i više ništa ne osjećam, ništa ne čujem i ništa ne vidim. Više ništa ne postoji, samo mrak.