Pa čekaj malo... šta ako ja ne postojim?
Oduvijek sam imao problem u razlikovanju stvarnosti od iluzije.
Šta ako je iluzija stvarnost a stvarnost iluzija?
Šta ako je ono što vidim samo u mojoj glavi a ono u mojoj glavi je ono što vidim?
Ne... to nema smisla. Ili ima?
A možda ipak nema? Da...
Nema.
Kada hodam ulicom ne volim da me ljudi posmatraju.
Zašto? Zato što možda ne postoje.
Ali kako? Eto tako.
Ja postojim samo u svojoj glavi, nigdje drugdje.
Zašto? Zato što za mene ne postoji ništa drugo osim onoga što je u mojoj glavi.
Ali da li je to stvarno ili samo iluzija?
Da li je išta stvarno? Ili je sve samo iluzija?
Za mene je sve mutno i neobjašnjeno, kada dotaknem nešto, ja to ne osjećam, kao da nije tu, isto kao i sa onim što je u mojoj glavi, tu je ali ne osjećam.
Koncept postojanja je bizaran i previše ravan za mene.
Ja ne postojim.
Zašto? Zato što ne osjećam.
Ili su i osjećaji samo iluzije? Šta ako ništa ne postoji nego je sve u našim glavama?
Teško je zamisliti.
Zašto? Zato što u tom slučaju naši životi nemaju smisla... jer ne postoje.
Niko od nas ne postoji, ne živi. Šta ako su i život i smrt samo iluzija i samo postoje u našim glavama?
Ne znam, morao bih izaći iz svoje glave da to saznam. Ali ne mogu.
Zašto? Zato što je i moja glava samo iluzija.
I stvarnost je iluzija.
I iluzija je iluzija.
Ništa od toga ne postoji...
Niko od nas ne postoji...
Ja ne postojim.
YOU ARE READING
Zbirka Bizarnosti
HorrorSjednite u kafanu na kraju svijeta i prelistajte zbirku u kojoj iza svakih vrata čuči nešto, a na svakom prozoru krilati zečevi obljeću. Koferi pričaju o svojim putovanjima, a lica su svoja zasebna bića. Tu tik ispred je i zadnja stanica, čiji će v...
