Zbirka Bizarnosti

7. Bolnica

Budim se u bolnici, ali ne bilo kakvoj, ova bolnica je napuštena, sve je mrtvo i apokaliptično. Ustajem iz smrdljivog bolničkog kreveta
"Kako sam dospio ovdje? Š-šta se desilo?" -Pitao sam sebe.
Napuštam svoju bolničku sobu i krećem se kroz hodnik.
Hodnik je prekriven komadićima stakla i tragovima krvi. Zbunjeno i preplašeno sam razgledao oko sebe dok sam se kretao kroz dugački bolnički hodnik, što sam dalje išao bilo je sve mračnije i sve više ruševina po podu.

"Gdje sam ja ovo?" -Zapitao sam se.
Ali ako mislim dobiti odgovor moram se nastaviti kretati dalje. Svjetla su počela da trepere a tragovi od krvi se pretvaraju u lokve krvi, kao da se bližim nečemu što ne bih trebalo da vidim.

Naravno, nastavljam dalje, moram naći izlaz odavde.

Na kraju hodnika sa desne strane vrata od prostorije su se polako otvorila.

"Ulazi unutra!" -Proderao se doktor.
Došepao sam do prostorije. Čim sam ušao doktor je zatvorio vrata.

Doktor me pogleda i drhtavim glasom reče:

"Sjedi tamo i budi tih,nadam se da te nije vidio."

"Ko doktore?, šta se događa? Gdje sam ja to?!" -Upitao sam ga ali je samo okrenuo glavu i nastavio da viri kroz ključaonicu od vrata.

"Doktore molim vas!" -glas mi se počeo tresti od straha, imao sam osjećaj kao da sam zatočen u noćnoj mori iz koje se ne mogu probuditi.

"VIDIO ME!" Proderao se doktor.

"Ko vas je vidio?" -Upitao sam doktora

"Bježi dječače. Ti se još uvijek možeš spasiti, za mene je kasno!"

"Ali šta se dešava?!" -Bezuspješno sam pokušavao izvući nešto iz prestravljenog doktora.

"On dolazi, bježi! Bježi dok još možeš! Za mene više nema spasa! Izađi na stražnja vrata!"

Istrčao sam na zadnja vrata i nastavio sam trčati do sljedećih.

U tom trenutku osjetio sam ogromne kandže oko svog vrata.

Dubokim nadljudskim glasom reče:

"Kasno je i za tebe."