Zbirka Bizarnosti

44. Ustaju Mrtvi

Nova je godina, sunčano po običaju.

Ali čak i tad, neki ljudi su na dužnosti...
Policajci, doktori, vatrogasci, kasirke u marketima 24/7...

Pa tako je i naš današnji glavni lik... Milan, čuvar groblja.

Čak i u novogodišnjoj noći postoji potreba za stražarima, čuvarima, redarima...

Milan je oduvjek volio groblja, bila su mu mirna... tiha... spokojna.

Oduvijek je mrzio buku, društvo i sve što dolazi sa tim. Želio je miran život.

I tako je Milan postao čuvar groblja.

To groblje je uvijek bilo mirno, vandali su se pojavljivali možda jednom u godinu dana. I lako ih se bilo otarasiti.

Groblja nas podsjećaju da nas sve jednog dana čeka rupa u zemlji gdje ćemo biti bačeni i zaboravljeni.

Nebitno da li nas naši najmiliji stavili unutra ili neko nama skroz nepoznat... što već zavisi od načina na koji smo proveli život...
Mi smo mrtvi i ništa više ne znamo.

Spomenici sa uklesanim datumima nas podsjećaju da se svijet ipak ne vrti oko nas, i bez obzira da li se mi molili Bogu ili čitali horoskope, tog i tog datuma se te i te osobe život završio.
Daje nam dokaz istorije... dokaz da je jedan život počeo, trajao i završio daleko prije nego što ćemo mi ikad doći na ovaj svijet, sve ono što smo mi, tada nije postojalo, mi nismo postojali... i to može biti strašna spoznaja za neke...

Ali za Milana, to je bilo ono što ga je smirivalo, znao je da će se i njegov kao i svaki drugi život završiti i da će patnje i usamljenost nestati.

Smatrao je sebe samo statistom, nije bio glavna uloga u svom životu, jer tog života nikad nije imao.

Niti ga je želio.

Svaki dan je obilazio iste grobove, gledajući imena i datume svijetu odavno zaboravljenih ljudi... nikad nije ni sanjao da će mu se ti isti ljudi jednog dana obratiti...

Milan nije vjerovao u život poslije smrti, nije vjerovao u sudbinu, nije vjerovao u ništa... vjerovao je samo u to da svi umiru jednog dana.

Tješila ga je ta pomisao da bez obzira kako živio, svi će umrijeti, i baš zato je živio prazno... i usamljeno.

Nova je godina...
Milan obavlja svoju dužnost, obilazi grobove.

U gradu je slavlje, nastup poznate grupe u centru, prepuni kafići, mladi ljudi pijani ili drogirani na ulicama, ljubavnici već u krevetima. A naš Milan, na groblju.

Zvuk vatrometa ga ometa. Ne da mu da živi.

Ali trudi se ne ometati... koliko je to moguće.

Sjećanje na smrt mu ispunjava glavu.
Znanje da će sve to prestati i nestati uljeva mu nadu.
Znanje da ima kraj čini ga srećnim.

Ali u baš u sred te misli, negdje oko ponoći... ili možda čak tačno u ponoć...

Milan čuje strujanje zemlje pod njim.

To ga zbunjuje, nema ama baš nikakvu predstavu šta će se desiti za par momenata.

Strujanje zemlje postaje bučnije od napornog vatrometa.

Blagi potres šalje strah niz Milanovu kičmu.

Zemlja u grobnicama polako tone u svom okviru.

A tada, iz groba izlazi sasušena ruka koja je jedva u stanju da pomjera prste.

Milan ne može da vjeruje. Vaskrsenje? -pomišlja u strahu.

A onda i ostatak tijela iz grobnice izlazi.

Milan svjedoči ustanku mrtvih.

"Ne- nemoguće!" -izgovori on mucajući.

I iz drugih grobova, polako... usporeno... izlaze mrtvi gledajući oko sebe, polako shvatajući, gdje su i šta su.

Milan u strahu, više od pomisli da mrtvi nisu zapravo mrtvi nego od same činjenice da su mrtvi upravo ustali oko njega, počinje toliko da se trese da nije u stanju da se pomjeri s mjesta.

Mrtvi polako šepaju prema njemu ali on ne bježi...

Nakon par momenata mrtvi su ga zgrabili i počeli čupati udove i trgati kožu sa njegovog tijela.

Nakon još par momenata, mrtvi počinju sa uzaludnim pokušajem da ugase vječnu glad u svojim prokletim tijelima sa Milanovim mesom.

Ali jedan Milan nije dovoljan...

Ni sto Milana nije dovoljno da zasiti njihovu glad.

Mrtvi su upravo ustali i napuštaju svoja vječna i zadnja počivališta.

Ljudi slaveći u gradu na koncertu, mladi uništeni od alkohola ili droga, ljubavnici u krevetima, putnici na putu... niko ništa još ne zna.
Njihovi preci dolaze, razočarani i neizmjerno gladni. Njihov kraj kuca na vrata u obliku njihovih mrtvih.

A od Milana više ništa nije ostalo... raskomadan je, požderan, mrtav.

I tako, Milan, statista vlastitog života, na kraju ipak dobija svoju priču, u kojoj je donekle glavni lik.

Milan nije žalio dok su ga mrtvi komadali, smrt je ipak bila najveći dio njegovog života.

Bol koju je na kraju osjetio je bilo nešto najljepše u njegovom životu, tek na kraju dok je umirao, osjetio je da živi.

Tu Milanova priča završava... ali priča o mrtvima je tek počela.