Već se poprilično smračilo kada sam došla pred svoju kuću. Odlučila sam se vratiti pjšice iako je put dosta dug,jer mi je trebalo svježeg zraka i dosta razmišljanja. Iako mi je Steph uspjela odgovoriti na neka pitanja ipak tu je bilo ono najveće pitanje...Šta da uradim sa Davidovim mobitelom... Kako da mu ga vratim?
Primjetila sam da su u kući sva svjetla ugašena jer vjerovatno tate nije bilo tu a bilo je prerano za spavanje. Izvadila sam iz torbe ključeve i ušla u praznu mračnu kuću... Neka jeza me je prošla tijelom kada sam primjetila koliko je zapravo mračno unutra... Uvijek sam se bojala mraka.Još kao mala sam ga se bojala a pogotovo od one kobne noći kada je moja majka umrla jer je za jednu djevojčicu od 7 godina to bila velika trauma. I tada je bio mrak.
Bilo mi je užasno krivo što sada tata nije tu iako znam da nebi bilo ništa drugačije i da jeste. On bi i onako sjedio u svojoj maloj sobici u koju niko osim njega nije ušao godinama i nebi izlazio čak ni do kupatila. Nikada nisam uspjela shvatiti zašto nikome neda da ulazi u tu sobicu pa čak ni meni. Jedino što znam jeste da on nije isti onaj čovjek kojeg sam poznavala prije mamine smrti. Njena smrt je bio veliki gubitak u njegovom životu i to je bilo očito. Nikada mu nisam zamjerila što je prestao voditi brigu o meni nego me je davao raznim dadiljama dok je on po čitave dane provodio u bolnici radeći kao kirurg.
Brzo sam upalila svjetlo u hodniku i krenula uz stepenice koje su škripale pod mojim nogama. Bilo mi je čudno da se i dan danas bojim mraka i prazne kuće jer sam sebe uvijek predstavljala kao neku opasnu djevojku koja se ne boji ničega i koja je spremana na sve. Uvijek sam se upuštala u svakakve avanture poput ove sa špijuniranjem Davida i stvarno me nije bilo briga šta će mi se desiti ili koje su posljedice. Ja sam jednostavno jedna od onih cura kojed žive za taj trenutak i ne razmišljaju o posljedicama.
Tišina je užasno parala moje uši kada sam ušla u svoju malu neurednu sobu. Hitno mi je trebala muzika jer je to jedini način da se opustim u ovakvim situacijama. Otišla sam do ormara gdje sam imala veliku kolekciju CD-ova raznih izvođača. Stvarno obožavam muziku i da nje nema definitivno bi poludila. Ona je jedina stvar koja uljepšava moj život. Prelazila sam prstom preko kolekcije kao i obično pokušavajući odlučiti šta da sušam. Iako je ovdje bila kolekcija albuma svih svjetskih izvođača,bendova i grupa, moj prst se kao i obično zaustavio na Bruninom albumu. Ja sam definitivno njegov najveći fan. Stavila sam CD u kompjuter te se okrenula kako bi pogledala po monoj neurednoj sobi koju sam toliko volila i koja je bila jedini razlog zašto još uvijek živim sa tatom iako imam 19 godina. Sama pomisao da imam 19 godina me je zbunjivala jer moja je soba govorila nešto puno drugačije. Svi zidovi moje sobe su bili obljepljeni posterima Brune Marsa. Iako mi je 19 ja to još uvijek radim i nekad imam osjećaj da se ponašam kao klinka od 10 godina koja ludi za svojim idolom i slini nad njegovim posterima. Ok možda me osjećaj ne vara jer se ja tako i ponašam ali ne zanima me. To je moj život,a ja sam čudakinja koju nikada niko nije shvatao pa me nije ni briga šta drugi misle.
Čula sam kako me kompjuter obavještava da se CD učitao pa sam po navici upalila moju najdražu pjesmu 'Grenade'.
Pljačala sam na dosta glasno jer mi je ova tišina užasno smetala i plašila.
Uzela sam Davidov mobitel i buljila u njega par trenutaka kako leži u mojim rukama kao da je osmo svjetsko čudo. Nisam mogla vjerovati da je Steph mogla uraditi ovakvo nešto... Pa mislim to može samo Steph...
Legla sam na krevet odlučna da se neću niti presvući sve dok ne vidim šta se krije u tom mobitelu. Donekle sam bila zahvalna Steph što mi je donjela ovaj mobitel jer koliko je smotana imam osjećaj da bi zaboravila i šta je pročitala na njemu.
Isti onaj osjećaj adrenalina i uzbuđenja koji osjećam kada trebam saznati nešto novo o Davidu je prošao mojim tijelo kada sam otvorila njegove poruke. I kao što sam očekivala tu je bilo milion poruka i ništa nije bilo izbrisano. Taj lik je sve rješavao preko poruka i nikad nije volio pričati preko telefona kao sav normalan svijet.
YOU ARE READING
TRY...
Fanfiction"Tamo gdje ima želje, biće i plamena; tamo gdje ima plamena, neko se mora opeći. Ali baš zato što peče ne znači da ćeš umrijeti! Zato moraš ustati i pokušat,pokušat,pokušat... " ~ PINK <3 "Where there is. There is gonna be a flame ...
