Okidač boje pepela

Prolog

7 godina ranije

NEBO JE VEĆ odavno bilo obojano tamno-plavom, a zvijezde skrivene negdje iza sjene gustog oblaka. Mjesečina svako malo obasja malenu uličicu u kojoj lampe više ne rade, a zatim nestane.

U zraku se još uvijek osjeti miris ljetne kiše.

U daljini prigušen pucanj i još prigušeniji vrisak.

U malenom i gotovo zaboravljenom stanu, muškarac u dvadesetima drži pištolj prislonjen na vrat tamnokose žene. Ona diše pritajeno i tiho. Oči su joj zamagljene suzama koje pokušava zadržati. Ne izgovori ni riječ; ne želi ili ne može. Možda ni ona nije sigurna.

Muškarac ju povuče za kosu te prisloni glavu njenome vratu i udahne miris parfema od vanilije. Ona širom raširi oči, ali pogled joj je tup; gleda u prazno. Izdajnička joj se suza spusti niz obraz, a u tom joj trenutku i srce brže zakuca. Tek tada postane svjesna surove realnosti oko sebe. Dlanovi joj se počnu znojiti, u glavi vrtjeti, a srce lupa i lupa i lupa, ali kao da baš želi prestati. Pokušava udarati o njezina prsa toliko brzo da jednostavno otkaže i da cijeli scenu napokon zamjeni tiho crnilo.

Njezin ju mučitelj odgurne od sebe. Noge ju odbiju poslušati te koljenima udari u hladan pod. I dalje ga ne pogleda. Ne može, sada je sigurna. Ne može vidjeti likovanje na licu osobe koja je upravo ubila njenoga muža.

Do toga trenutka, ona jedna suza izdajica odlučila je sa sobom povesti vojsku. Lice joj je zbog toga bilo prošarano tamnim linijama slane tekućine pomiješane s maskarom. Nije mogla dopustiti da ju vidi takvu.

Nažalost, izbor nije bio na njoj.

Već u sljedećem trenutku njegova je ruka ponovo bila na njezinoj kosi. Ovoga je puta kleknuo kraj nje te je prisilio da ga pogleda. I bila je u pravu jer na licu mu se nazirao najveći mogući smiješak.

„Što još želiš?" nekako prosikta. Pokušala je povisiti ton, ali njezinu rečenicu prožeo je drhtaj. Njezine oči, sada uperene ravno u njegove, bile su obojane čistom mržnjom. A ako bi pogledao još samo malo bolje, u korak s mržnjom stajao je i strah. Bio je gotovo opipljiv.

On nije klečao dugo. Ustao je samo kako bi vidio nju kako kleči preda njim.

„Svoj novac", odgovori joj. „Onaj koji mi je tvoj dragi muž tako dugo dugovao."

Htjela mu je reći da ne zna ništa o tome. Htjela mu je pričati o tome kako je njezin muž bio najpoštenija osoba koju je ikada poznavala i kako nikada ne bi ukrao novac niti bi ga posudio bez da ga namjerava vratiti. Htjela je spomenuti i kako bi možda dobio novac da ga nije...

Proguta knedlu. Čak su i njezine misli odbijale dovršiti rečenicu.

Umjesto da priča točno ono što je znala da on želi čuti – da mu prizna da je slaba i da ju boli – odluči se boriti zadnjom stvari koja joj je ostala kao oružje: riječima. „Ne", počela je. „Ne želiš novac." „Molim?" Zbunjeno ju pogleda.

„Sigurna sam da vođa jedne bande ima novca na pretek i da je Jamesov dug za tebe bio sitnica. Ne, ti želiš vidjeti strah i tugu. Nisi ti ništa drugo, Nick, doli kukavnog sadista koji se skriva iza okidača."

Osmijeh sa usana mu nestane samo na trenutak; dovoljno da ga ona primijeti. Sada će umrijeti, znala je, s barem malenim komadićem pobjede u svojim rukama.

„Možda u tvojoj glavi ta priča ima smisla", odgovorio joj je. „Ali tvoj muž je bio kukavica koja je dugovala novac i skrivala se iza obitelji, misleći da je siguran u svome malome, zaključanome stanu. Vidiš, možeš si stvoriti tu priču o zlikovcu koji je ubio tvoga muža, ali priča je puno lakša. James je dugovao novac nekome kome nije dobro ostati dužan i za to je platio s dva života."