Okidač boje pepela

21. Suze bezosjećajnoga

LIAM TATE OTPIJE posljednji jedan gutljaj prozirne tekućine opojna mirisa koju je već neko vrijeme držao u ruci te čašu baci na pod, puštajući da se razbije. Nije mario; čaša je bilo dovoljno. Pa što je značilo ako se jedna razbije? Njegovo je srce bilo samo jedno i već je pri prvom slamanju znao da ga nikada neće moći u potpunosti popraviti.

Što je to toliko povrijedilo čuvenog Liama Tatea da sada on nastoji povrijediti sve ostale?

Pitanje mu je već danima skakalo u glavi, ali odgovor je i dalje ostajao neizrečen.

Već je navikao na osjećaj koji ga je obuzimao. Postepeno lelujanje pomiješano sa otupljenim osjetilima. Pogled mu bijaše mutan, hod neispravan, a nije se ni potrudio govoriti. Brineta koju je doveo sa sobom već je bila napola gola. Stajala je, također polupijana, pokraj njegova kreveta u crnome čipkastome grudnjaku i odgovarajućim gaćicama. Nije se ni trudio bolje joj pogledati lice.

Težinu svoga tijela prebacio je na nju, naslanjajući ju tako na zid. Usne su mu pronašle njezine i nije dvojio ni sekunde. Osjetio je očekivanu mekoću pomiješanu sa mirisom alkohola kojeg je odlučio zanemariti, posebno zato što je i sam jednako mirisao. Taj se miris izmiješao s mirisom njezina parfema jednom kada se spustio do njezina vrata da ju poljubi. Vanilija.

Djevojka se nasmiješi te pogleda u njega, otkopčavajući mu košulju, gumb po gumb. Nakon što je završila on ju je svukao, bacajući ju na pod kao i onu čašu maloprije. Sada je djevojka bila ta koja je preuzela vodstvo, prislanjajući se na njega i vodeći ga prema krevetu.

Misli su mu bile tupe; razmišljao je samo o djevojci koju je tek upoznao i koju vjerojatno više nikada neće vidjeti.

„Elena, zar ne?" upita ju između poljubaca.

„Eliana", ispravi ga, ali nije izgledalo kao da joj smeta. Tko se zove Eliana?

„Dovoljno blizu", kaže i nasmije se, a zatim joj dopusti da poljupcem zaustavi njegove riječi.

Rukama je počela prolaziti po njegovim leđima, a zatim se zaustavila. Prstima je polako prešla po njegovu ramenu na mjestu na kojemu se nalazila tetovaža.

„Ruže?" pitala je, ali kada je Liam samo kimnuo u znak potvrde, shvatila je da treba objasniti svoje pitanje. „Zašto?"

Poput poplave, misli su mu se počele pojavljivati u glavi. Nije ih htio i u tom je trenutku poželio misliti na bilo što osim toga, ali alkohol mu nije dopustio da bira.

„Ah, djevojka."

Prva djevojka. Ona koju upoznaš i s kojom počneš nešto bezazleno i svi ti govore da su takve ljubavi osuđene na propast. Kažu da se takva zaboravi i da sva bol nestane – jer bio si mlad i glup, a kasnije ti više nije bilo bitno. Možda je bio mlad i glup, ali nije mogao zaboraviti.

„Da pogodim, zvala se Rose", odvrati brineta kojoj je ponovo zaboravio ime uz blagi smiješak na licu, kao da je cijela ta priča nešto nebitno. Ipak, nije znao zbog čega je bila zainteresirana za to. Htio ju je ljubiti dok sve slike ne zamjeni crnilo i dok eksplozija ne pokrene zaborav.

„Što se dogodilo?" upitala ga je kada je jedini odgovor koji je dobila bilo kolutanje očima.

„Život."

Pokušao si je još jednom skrenuti misli. Ponovo je poljubio djevojku, ali njene su usne sada bile gorke. Nije osjetio nikakvu žar koja ga je maloprije vukla, baš ništa zbog čega bi ju htio nastaviti ljubiti. Stoga se odmaknuo i odgurnuo ju od sebe, na što ga je ona zbunjeno pogledala.

Nije znao što da joj kaže. Možda je bilo lagano dovući djevojku u krevet, ali nikada nije imao razloga tjerati ih iz njega. A što ju je više gledao, to je veću odbojnost osjećao. Njezine riječi ponavljale su mu se u glavi. Da pogodim, zvala se Rose.