Okidač boje pepela

42. Povratak u san

SVIJET JE BIO obojan u sivo.

Svaka je boja aure otupjela i svaki je osjećaj nestao kada je June koračala ulicom koja je vodila do kuće Gavrana. Imala je dovoljno vremena da posloži svoje misli dok se vozila autom bez i jedne riječi.

Dopustila je tuzi da ju proguta.

Trenutci koje je provela u tom autu boljeli su više od svih udaraca koje je pretrpjela. Pokušala je dozvati onaj strah i brigu koje je imala prvoga puta kada je ušla u auto, ali ti su osjećaji davno nestali. Sada je tu bila samo tuga, mračna i beskrajna.

Naslonila se na zatamnjeni prozor i odustala od tjeranja nečega što je bilo dio nje.

I dalje se osjećala kao da živi u noćnoj mori i da će se probuditi, a dočekat će ju Sam s pizzom u rukama, a tada će doći i Antoan. Ovoga puta, pokazat će mu da razumije i da joj je stalo.

Mrzila je činjenicu da ju je ostavio na životu. Pomisao na to da će Antoan biti mrtav sljedeći dan kada se ona probudi, pa i onaj dan nakon i tako u beskraj bila joj je nepodnošljiva. Antoan je nestao, ali i dalje je očekivala da će se magično vratiti.

I koliko god sebična bila, nije mogla prestati razmišljati o tome koliko je Antoanava smrt značila za nju. Sljedeći put kada bude usamljena neće moći otići do njega i pričati mu priče o djevojci koja je samo željela biti voljena i o predivnome princu koji je došao kako bi ju spasio. Neće mu moći pričati o ljubavi koja je gajila prema zvijeri ni o strahu da izgubi princa. A on joj neće moći reći kako će sve biti u redu i kako djevojke poput nje zaslužuju sretne krajeve sa svojim prinčevima.

Jer neće biti u redu i nije se više mogla uvjeravati u suprotno.

Kao što joj je Liam jednom rekao, ne postoje savršeni životi ni sretni krajevi. Postoje samo bajke koje pričamo djeci. U stvarnosti ni prinčevi ni princeze, pa čak ni zvijeri – nitko od njih ne dobije svoje sretne završetke.

S tom je misli June Aldred napustila auto u istoj uličici u kojoj su ih pokupili. Pitala se znači li to da oni znaju njihovu lokaciju, ali odmah nakon toga zaključila da to uopće nije bitno.

Poželjela je imati nešto čime bi prekrila lice. Kosa joj je bila prljava i raščupana, a oči crvene od neispavanosti i suza. Prekrižila je ruke, hodajući pognute glave. Nadala se da nitko neće obraćati previše pažnje na nju.

Nije mogla pobjeći od sivila. Svaka je aura koju je vidjela imala istu sivu nijansu – onu koja je predstavljala ništavilo i prazninu. Ništa što se događalo oko nje više nije bitno i hodala je praćena samo jednom mišlju.

Antoana više nije bilo. Svijet više nije bio bitan. Njegove su boje mogle čekati.

Stala je pred vratima kuće, oklijevajući. Mogla se okrenuti, uzeti avionsku kartu i više se ne vratiti. Nick bi vjerojatno mislio da je mrtva... ali bi i Sam.

Prije nekoliko mjeseci bi razmotrila tu opciju i pronašla novi početak u silnoj praznini, ali sada je morala ostati.

Pretpostavila je da su vrata zaključana pa je pozvonila. Nije ju previše začudilo kada je vrata otvorio Liam.

Oči su mu odavale šok, a aura olakšanje. Nije bila siva kao što su joj se ostale činile.

Svoj je povratak zamišljala drugačije. Mislila se derati na Nicka i pokazati ponos, ali njezino je srce imalo druge planove. Nije više mogla gledati u njega. Oči su joj pričale priču koju ona nije mogla izgovoriti, pa mu je pala u naručje i pustila suze da teku. On ju nije ništa pitao, već ju je samo čvrsto zagrlio.

Stajali su tako neko vrijeme, ali nije znala koliko. U potpunosti je izgubila pojam o vremenu – odbijala je priznati njegovo postojanje. Jer ako vrijeme stvarno postoji, a ona ga stvarno ne može vratiti, to znači da je Antoan izgubljen, zauvijek.