Okidač boje pepela

46. Izgubljene boje

TAMA SE POČELA pretvarati u scenu koju više nije pamtila. Ruke crvenokosog muškarca bile su lancima svezane za strop, a on je stajao posve uspravno i pogleda punog nečega što je prepoznala kao hrabrost.

Ona se nije mogla pomaknuti; bila je samo promatrač u događaju koji se odvijao.

Drugi muškarac bio je netko u koga je teško gledala. Crte lica bile su mu grube i pogled ljut, a u ruci je držao pištolj.

„Žao ti je što nisi čuo zadnji otkucaj njegova srca? Vidio njegov posljednji pogled, ha?" pitao je crvenokosog muškarca koji je samo kimnuo.

„Znaš, vješt si na riječima", nastavio je isti muškarac. „Toliko si me dobro uvjerio u svoje misli da i sam poželim vidjeti taj očajnički pogled. Zadnje naznake borbe prije nego što ti oči izgube svaki izraz."

Uslijedila je tišina. Čula je suze i vriskove kako dolaze s druge strane, a zatim se scena premotala.

„Posljednje riječi?"

Crvenokosi je muškarac i dalje šutio.

Crvenokosi muškarac zvao se Antoan i Colton je ispalio metak u njegovo čelo.

June Aldred probudila se utopljena u suze i znoj.

Stvarnost ju je udarila previše grubo – a tako joj je i trebalo kada se mjesec dana skrivala od nje. Svi osjećaji od kojih je bježala počeli su se slagati jedan na drugoga kada je postala svjesna svoga života.

Istog se trena ustala iz kreveta kako bi se obukla. Morala je izaći van, odmah. Morala je naći nečije boje za ukrasti prije nego ju njezine u potpunosti okupiraju.

Tresla se dok je pokušavala kosu svezati u rep. Ruke je stavila na umivaonik, gledajući u vodu koju je pustila da teče. Umila se nekoliko puta, ali nije se mogla smiriti. Drhtanje je postajalo sve jače i June Aldred osjećala se kao da će umrijeti.

Obrisala je lice ručnikom i zaputila se prema svome krevetu. Nije mogla izaći takva. Trebalo joj je neko vrijeme da se smiri, ali bilo joj je sve gore. Bubnjevi koji su joj udarali po glavi bili su joj najmanji problem.

Nikada u životu nije se osjećala kao da je propala toliko duboko.

I tako je u jednom od njezinih najgorih trenutaka u sobu ušao Sam. Nije htjela razmišljati o tome koliko je patetično tada izgledala na podu vlastite sobe, naslonjena na krevet i drhteći.

Potrčao je prema njoj i pomogao joj da se ustane. Bilo je teško stajati na nogama, ali usmjerila je svu snagu u to.

„June, što se događa?"

Znao je da je situacija bila loša, ali do toga trenutka nije shvatio koliko loša.

Mrzio se zbog toga. On bi ju od svih ljudi trebao razumjeti najbolje, a dopustio je da dođe do ovoga.

„Dobro sam", promrmljala je kroz suze. „Samo trebam..."

„Svjež zrak?" prekinuo ju je. „June, nisam toliko glup."

Realnost je propuštala kroz zid iluzije koji si je stvorila. Bože, kako je glupa bila kada je mislila da ga je uspjela zavarati.

Odgurnula ga je od sebe.

„Nisam raspoložena. Samo... samo me ostavi na miru." Odmahnuo je glavom.

„Ne ovoga puta."

„Ostavi me na miru!" ponovila je, glasnije.

On ju je kao odgovor još jače zagrlio. „Popravit ćemo ovo."

Ponovo ga je pokušala odgurnuti, ali držao ju je previše čvrsto. Nije imao pojma što da napravi.

„Nemamo što p-popraviti", promucala je. Osjećala se kao da će povraćati. „Ne želim ovo."

„Ne želiš što?" pitao je, iako je znao što mu želi reći.

„Ne želim nas", odgovorila je. „Umorna sam od tvojih zagrljaja i nastojanja da mi pomogneš. Ostavi me samu, takva sam najbolja."

Znao je da te riječi nisu pripadale njoj, ali to ga nije spriječilo da osjeti neizmjernu tugu.

„Annabel, slušaj..."

„Ne!" prekinula ga je. „Vidim kako me gledaš i vidim što misliš. Misliš kako djevojka u koju gledaš nije tvoja Annabel, zar ne?"

Šutio je.

„Annabel kakvu ti želiš je umrla kada je imala jedanaest godina. Ostavila je samo malene djeliće sebe, a i oni su nestali. Djevojka s kojom si ostao je June. Ona je nestabilna i ljuta i ne zna voljeti. Molim te, Samuele, ostavi ju da tuguje."

„To nisu tvoje riječi." Pitao se koga je pokušavao uvjeriti u to – sebe ili nju. „Ne misliš to zapravo."

„Znaš što?" pitala je. „Umorna sam od ljudi koji mi govore što da mislim! I samo da..."

Nije uspjela dovršiti rečenicu. Počela je vidno drhtati, a srce joj je lupalo kao nikada do tad.

Pogledala je u Sama kao da moli za pomoć.

„Š-što mi se događa?" promucala je. Nije ni primijetila koliko joj se suza spustilo niz obraze.

Možda i nije u potpunosti razumio, ali vidio je njezine misli dovoljno dobro da čuje kako vrište.

Tražile su bijeg i pokušale doprijeti do nje, a ona im je branila.

„Mislim da proživljavaš nešto poput apstinencijske krize", rekao joj je. Možemo popraviti ovo.

Počela je promatrati svoje ruke koje su drhtala i brisati suze s lica kada je shvatila da je u pravu. Otišla je previše daleko.

A uvijek postoji točka prijeloma.

Ona zamišljena granica u kojoj bol jednostavno postane previše nepodnošljiva, pa osoba pukne.

Zid koji je izgradila na ciglama tuđih boja sve se više urušavao, a njezini osjećaji su gradili novi.

„Ostavi me na miru!" vrisnula je i unijela se Samuelu u lice. „Ostavite me na miru, svi."

Šaptao je i molio i ponavljao da je sve u redu, ali ona ga nije slušala. Umjesto toga je udarala i udarala u smjeru njegova lica.

Suze su joj u potpunosti zamutile vid.

U jednom je trenutku vidjela sve, a zatim ništa.

Crnilo.