Okidač boje pepela

47. Karta za bolje sutra

SVE SU OVISNOSTI bile iste.

Naučila je to na teži način.

Uvijek tražiš sve više i više, pa sve dok ti želja za time nadvlada razum i okupira cijeli tvoj dan. A kada poželiš prestati, odsutnost toga djeluje na tebe toliko jako da se osjećaš kao da ćeš umrijeti, pa čak i da poželiš da se to dogodi.

Nekoliko dana nije izlazila iz svoje sobe. Tresla se, plakala i budila u pola noći progonjena morama koje su ju odlučile posjetiti – a Samuel je bio s njom kroz sve to. Davao joj je prostora da se sabere, ali ju je stalno kontrolirao. Bio je tu kada god bi ona vrisnula u pola noći ili kada god bi osjetio da nešto nije u redu.

Tate ju je posjetio nekoliko puta, samo da se uvjeri da je dobro. Sam ga je zvao jer je smatrao da je to nešto što treba i njoj i Liamu. Nije mu rekla za boje, a njezino su stanje objasnili posljedicama tuge i alkohola. Nije izgledao kao da im u potpunosti vjeruje, ali nije više ništa pitao.

U tim trenutcima misli su joj još uvijek bile mutne i često bi samo poželjela izletjeti van i naći nečije boje, ali znala je da bi tada ponovo bila na početku. Na sreću je upijala boje samo dva tjedna – tisuću se puta pitala što bi se dogodilo da je nastavila. Unatoč svemu što se događalo, počela je sabirati vlastite misli i razmišljati o tome što će sa sobom. Tehnički je rekla Samuelu da ne želi da budu skupa, ali oboje su znali da tada nije bila pri sebi. Shvatila je i da je vrijeme da razgovara s Liamom o svemu jer će ga u protivnome potpuno izgubiti, a još nije znala želi li to. Nije znala ni zaslužuje li on takav završetak, posebno nakon svega što se dogodilo.

Počela se osjećati sve više svojom svakim danom koji je prolazio.

Samuel je i toga dana pokucao na njezina vrata, a zatim ušao. U ruci je držao mali drveni pladanj, a već je iz daljine osjetila miris maslaca na kruhu. Uspravila se na krevetu, a on joj je pružio njezin doručak.

Apetit joj se napokon počeo vraćati, pa je odmah počela jesti. Napravio joj je jaja i tost, a skuhao kavu. Nasmiješila mu se, a da nije imala pladanj na sebi, odmah bi ga zagrlila.

„Ponekad mislim da si ispao iz neke romantične knjige", priznala je. „Da sam te izmislila." Uzvratio je blagim osmijehom.

„Jesi li bolje?" pitao je.

Kimnula je. „Mislim da... Osjećam se poput sebe. To u isto vrijeme znači da se prisjećam svega što se dogodilo, ali barem mogu nastaviti."

Bio je zahvalan na tome.

„Hvala ti", nastavila je. „Nisam naučena boriti se s tugom, ali hvala ti što si mi dopustio da žalim... Da obavim to na svoj uvrnuti način. I oprosti." Blago ju je pogledao.

„Opraštam ti, ali imam jedan uvjet."

Progutala je komadić tosta i zbunjeno ga pogledala.

„Nemoj si više nikada dopustiti nešto ovakvo."

Nasmiješila se. „Ne brini se."

„June, ozbiljan sam", nastavio je. „Zakuni se da, što god da se dogodi, nikada više nećeš ovo napraviti."

Nadala se da se nikada više neće naći u sličnoj situaciji, ali svejedno je blago kimnula.

„Obećavam."

Poljubio ju je u čelo i pustio da jede u miru. Dopustio je svojim mislima da lutaju. Prošao je puno toga s njom i nije lagao kada je rekao da želi biti s njom bez obzira na sve. Nadao se da je ovoga puta to stvarno vidjela i da ga neće ponovo pokušati odgurnuti, jer boljelo ga je što mu nije vjerovala.

Misli su mu se zaustavile na Liamu. Pročitao je zabrinutost u njegovim mislima. Nosio je masku, baš kao i June, ali ispod nje je umirao od brige. Samuel je primijetio da je djevojka koju je nekoliko puta doveo u svoju sobu prestala dolaziti onog dana kada je Liam saznao da je June oteta. Znao je da je još uvijek gajio osjećaje prema njoj, ali nikada ga nije promatrao kao prijetnju. Bio je osoba koja je u jednom periodu Juneina života bila savršena za nju. U jednom trenutku ga je trebala i on je bio tu. Na tome mu je Sam bio zahvalan.

Njemu nisu mogli reći istinu jer ju ne bi mogao razumjeti. On nije znao o bojama i June je htjela da tako ostane. Znala ga je osam godina, povjerila mu svaki djelić sebe, a opet mu je to odlučila prešutjeti.

Samuel se ponekad pitao kada bi odlučila njemu reći da on nije njoj priznao za svoje sposobnosti.

Za nekoga tko je mogao vidjeti tuđe misli, nju je čitao poprilično loše.

„Što sad?" Njezino ga je pitanje vratilo u stvarnost. „Što... u vezi čega točno?" pitao je Duboko je udahnula.

„Svega, pretpostavljam", počela je. „Ne znam kako da nastavim. Previše me emocija veže za ovo mjesto."

Spustila je pladanj na pod te mu se malo približila.

„Siguran sam da ćemo se uskoro ionako seliti. Colton..." „Ne mislim na ovu kuću i ti to dobro znaš", prekinula ga je.

Njegova je šutnja bila dovoljno dobar odgovor.

„Ja... ne mogu više. To nije moja borba." Pogledala ga je u oči, fokusirajući se na sve nijanse koje su plesale u njima. „Ne mogu ponovo vidjeti tog čovjeka ni živjeti u strahu od njegova dolaska. Same, ja... Nick me slomio, ali Colton mi je oduzeo i ljepilo. A ako mi oduzme i tebe, ostat ću bez ikoga. Ne mogu se boriti protiv njega. Ne opet."

Ponovo se prisjetila one ledene vode i Antoana uronjenog u nju. Ovoga je puta prizvala to sjećanje iz drugog razloga. Sjetila se da je Colton pitao koji članovi bande rade za Nicka. Antoan nije spomenuo Sama, ali postojala je velika mogućnost da je ionako već znao istinu. U jedno je bila sigurna; bivši članovi Sjena bili su jedna od prvih meta njegove osvete.

„Možda i ne moraš", rekao je Sam zamišljeno. „Možda..."

Njegove su boje dolazile u blicevima, kao da je konstantno mijenjao mišljenja. U trenutku u kojem su se zaustavile, June je već znala što će reći.

„Možemo pokušati pobjeći." Oboje su znali da je to nemoguće.

„Naći će nas."

„Nisu našli tebe."

„Ne na vrijeme", ispravila ga je. Kroz glavu su joj prošle misli koje je imala onoga dana kada je stajala ispred kuće Gavrana. Jedina stvar koja ju je natjerala da tada pokuca bio je Sam. „Našli bi nas, s vremenom. Nick nema samo veze, ima i tehnologiju... Nemaš pojma što su sve u stanju napraviti."

„U trenutku kada krenu na nas, možemo već biti na drugome kontinentu. Zbilja misliš da bi nas pratili toliko daleko?" Kimnula je.

„Znajući Nicka, pratio bi nas i na kraj svijeta ako to znači pobjedu za njega."

Riječi koje je izgovarala bile su racionalne, ali njezino se srce htjelo složiti sa Samom.

Možda... možda mogu početi na novome mjestu, s novim imenima, pa i novim izgledom. Morali bi se pritajiti, naravno, i mijenjati lokacije. I takav bi život bio bolji od ovoga koji joj je ostao ovdje.

Znala je da nije imala previše izbora. Mogla je pokušati pobjeći ili umrijeti pokušavajući.

Pomisao da ostane u Gavranima zvučalo je kao kazna gora od smrti. Pomisao da gleda u Nicka, da čeka da Colton ponovo napadne...

„Uvijek si bila sama u ovome", rekao je.

Trepnula je nekoliko puta, tjerajući svoje misli.

„Molim?"

„Kada god si poželjela pobjeći... uvijek si bila sama. Planirala si sve sama i znala da zapravo nemaš gdje otići i što raditi. Banda je bila jedina stvar za koju znaš. Možda te nije spriječilo saznanje o tome da bi te Nick našao, nego si potpuno blokirala pomisli o bijegu jer si se bojala otići od poznatog."

Znala je da govori istinu. Naravno, razmišljala je o bijegu. Htjela je napustiti Gavrane toliko puta, ali dio nje je uvijek znao da nije spremna otići od svega što je ikada poznavala.

A sada je imala Samuela.

Misao o napuštanju bande činila joj se poput sna, a ona je zaboravila kakav je to osjećaj sanjati. Kako je probuditi se sa smiješkom na licu, a ne u znoju od mora koje te progone?

June Aldred nije znala kakav je osjećaj imati san koji se ispunio, ali odlučila je da želi pokušati.