STRAH JE DOŠAO u hladnim tonovima sivkasto plave, poput magle što se nadvila nad grad. Bio je duljine otkucaja srca; taman dovoljno da joj se cijeli svijet preokrene još jednom, a zatim da posluša njegove riječi.
„Trči!" viknuo je Liam. „Dat ću ti prednost, ali to je sve što mogu. Žao mi je." „S-Sam?" promucala je.
Slegnuo je ramenima.
„Mislio sam da je ovdje. Hajde, nemaš vremena."
Već je tada znala da je njezin raj izgubljen, ali nije se htjela predati. Srce joj je kucalo kao ludo, ali poslušala je Liama. Krenula je trčati, moleći se da će doći do Sama prije njih.
Mozak joj je procesirao tisuću informacija u isto vrijeme. Prvo je morala ustvrditi da ne sanja – da su ih stvarno pronašli. Sudeći po znojnim dlanovima, ubrzanim otkucajima srca i mučnini ubrzo se u to uvjerila. Zatim je shvatila da joj je Liam dao prednost, što je značilo da joj je htio pomoći unatoč tome što je otišla. U tom trenutku ni jedno od toga nije bilo bitno, jer mozak joj je vrištao samo jedno ime.
Sam.
Morala je naći Sama.
Trčala je koliko su ju noge nosile, u isto vrijeme gledajući oko sebe i tražeći bilo koji trag nekoga iz Gavrana. Povlačila se po manjim ulicama i kretala se prema Samovom radnom mjestu.
Više nije imala budućnost. Znala je to. Ako sada dođu do njih, sve propada.
Nadala se da će im Liam kupiti barem malo vremena, ali to joj nije značilo ništa dok god je bila sama. Bože, trebala se povjeriti Liamu. Da mu je rekla, mislila je, možda bi ostali u kontaktu i on bi joj javio da bježe.
Znala je da je njihov mali raj mogao imati rok trajanja, ali nije znala da će doći tako brzo.
Nije bila spremna.
Noge su joj bile teške poput olova i cijelo tijelo joj se treslo, ali nije slušala njegove znakove upozorenja. Nastavila je kao da ne osjeća nikakvu bol, približavajući se maloj trgovinici u kojoj je Sam radio. Nije više znala koliko je sati, ali pretpostavila je da je bio gotov. Nadala se da će ga tamo naći.
Svijet oko nje se mutio. Bilo je previše teško disati, ali nije se htjela zaustaviti ni na sekundu. Više nije vidjela boje ni lica, samo cestu ispred sebe.
Zaustavila se na sekundu ispred trgovine, gledajući oko sebe. Nije bilo nikoga u blizini. Taman prije nego je krenula otvoriti vrata, u daljini je začula glasan pucanj.
Baš kao i sve ključne točke u njezinu životu, dogodilo se brzo.
Znala je da pucanj i dolazak Gavrana nisu mogli biti nepovezani. Odmah je počela trčati prema lokaciji od koje je zvuk dolazio.
Cijeli joj se svijet urušio u toj sekundi.
Sam je ležao naslonjen na zid, pogođen u nogu. Odmah je čučnula do njega, kidajući dio svoje majice kako bi svezala vrpcu oko njegove rane i smanjila krvarenje.
„Annabel..." počeo je, tiho. Glas mu se slamao i u auri mu je vidjela koliko ga boli. „Bježi."
„Nema šanse!" viknula je. „Ne ostavljam te." „Naravno da ga ne ostavljaš", začula je glas iza sebe.
Nick Raven.
Okrenula se, gledajući ga kroz suze.
„Poštedite me izgovora i molbi", počeo je Nick. „Idete s nama."
Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u kojima ga je June Aldred poslušala. Šutjela je.
Nije rekla ni riječi kada su odveli nju i Sama.
Nije rekla ni riječi kada se njezin svijet ponovo urušio. Nije znala može li.
YOU ARE READING
Okidač boje pepela
General FictionJedna tiha noć, jedan pucanj pištolja i nekoliko vriskova bili su dovoljni da promjene čitav njen život. June Aldred imala je jedanaest kada su joj roditelji ubijeni i kada je poput trofeja odvučena od svega što joj je ikada bilo poznato te prisilj...
