Okidač boje pepela

17. O prošloj noći

PRVO JE JUTRO u novoj kući svanulo izrazito rano. Sunce je svojim zrakama naslikalo scenu tipičnu za Gavrane; staklene boce pobacane uzduž cijelog bazena, ugašeni čikovi cigara i članovi bande raspoređeni po sobama i dnevnome boravku.

Jedan po jedan počeli su se buditi, neki se hvatajući za glavu ili s mučninom u želucu, a drugi kao da im je to jutro isto kao i svako drugo. Većina je ipak spadala u ovu prvu kategoriju te su čak i oni inače otporniji sada bili žrtve pakla koji se zvao glavobolja. Iako budni, mnogi su odbijali ustati iz kreveta. Najjači među njima podigli su se u sjedeći položaj, a u međuvremenu je netko i upalio TV. Nitko nije previše razgovarao jer svatko od njih je bio zauzet vlastitim mislima.

June Aldred bila je jedna od onih koja se probudila u vlastitom krevetu, mada se nije mogla sjetiti kako je dospjela do njega. Nikada dosad pivo nije toliko utjecalo na nju, ali nikada ga nije ni mogla popiti toliko puno. Ona je, također, odbijala ustati iz kreveta. Nije čak ni glavobolja bila ta koja ju je držala prikovanu za njega, već teške misli koje su joj se počele vrtjeti kroz glavu.

Tako je valjda uvijek išlo; alkohol ti dopusti da ne misliš i da zaboraviš, ali zato ujutro razmišljaš o svim stvarima koje su prošlu noć pošle krivo.

Shvatila je da je ona sama jedan veliki paradoks. U glavi je u isto vrijeme imala i previše i premalo misli. Osjećala je nekakvu mučninu u želucu, ali ne onakvu kakva je dolazila od alkohola. Ovo je graničilo s nekim tjeskobnim osjećajem koji bi se javljao samo u određenim trenutcima, a rijetko bi uspjela dokučiti koji je točan razlog. Prošle noći se, na kraju krajeva, nije dogodilo ništa što bi trebala žaliti – ili se barem ona ničega nije sjetila.

Više nije znala kako se osjećala u vezi bilo koga i bilo čega. Dobro se sjećala topline koju je osjetila jučer, ali danas se pitala je li alkohol bila jedina stvar koja ju je grijala, jer danas pri pomisli na Gavrane nije osjetila ništa slično. U jednom trenutku htjela se utopiti u mislima i zauvijek nestati, a već u drugom htjela je nastaviti svoju borbu, možda čak i steći kojeg prijatelja te povećati svoj položaj u bandi.

Dio Nicka nalazio se u njoj i to ju je plašilo više nego išta na svijetu, ali nije mogla pobjeći od njega. Naime, sviđala joj se pomisao da netko drhti kada čuje njezino ime. Sviđala joj se ideja da bi svi mogli znati tko je June Aldred. Tada joj se više niti jedan Colton i ni jedan Anthony ne bi usudili priči. Tada ju možda više nitko i ništa ne bi moglo povrijediti i tada bi bila slobodna; jer živjela bi život bez straha.

Nije znala kakav bi joj život izvan bande bio, ali sve je više shvaćala da je morala naučiti živjeti ovaj koji je imala pred sobom. Normalan joj je život bilo sve teže zamisliti, a više nije ni bila sigurna da želi takav. Nije se mogla zamisliti kako odlazi na posao i plaća račune niti kako se živcira oko neke prijateljice koja ju je pozvala na kavu samo da se može hvaliti svojim najnovijim postignućima. Trenutci u kojima je sanjala takav život prije su znali biti bajkoviti; bila bi dobro obrazovana, našla divnoga muža i imali bi divnu djecu i sve bi bilo predivno. Sada je znala da su rijetki životi bili takvi i počela je gledati takav život kroz drugo svjetlo.

Osjećala se loše zbog takvog načina razmišljanja jer je opet proturječila sama sebi. Ovi ljudi su joj, na kraju krajeva, donijeli toliko lošega i nije mislila da im ikada može oprostiti. I koliko god primamljiva pomisao o nedodirljivoj June Aldred bila, bila je i pogrešna. Znala je da nikada ne bi mogla biti poput Nicka; spremna da ubije, opljačka, povrijedi, a sve samo da mu život bude lagodniji i da zaradi poštovanje ili strah.

S tim se mislima natjerala da ustane iz kreveta. Dan je tek počeo te je još uvijek imala vremena za svoje jutarnje trčanje.

Antoan Blake također se prevrtao u vlastitu krevetu. Razmišljao je o novom životu i novim prijateljstvima, ali najvažnije od svega, razmišljao je o tome koliko blizu jedan do drugoga su on i Matthew jučer sjedili i koliko mekane su se njegove usne činile. Svaki put kada bi mu ta pomisao prošla glavom smiješak kojeg nije mogao zaustaviti mu se pojavio na usnama, ali zatim bi ga popratio gorak osjećaj. Matt mu je od malena bio poput brata i nikada ga nije htio gledati na drugi način, ali jednostavno si nije mogao pomoći.