Okidač boje pepela

33. Sama protiv svijeta

SAN I JAVA su se isprepletali u mrežu boja kada se June Aldred probudila. Prije nego se uopće sjetila da je Samuel Hunt zaspao u njezinome krevetu, osjetila je njegovu auru poput budilice.

Polako se okrenula prema njemu. Nije se odmah mogla sjetiti kako je do toga došlo, ali od pomisli na njega u njezinome krevetu osjetila je nenadanu toplinu.

Trebalo joj je nekoliko sekundi premišljanja i sumnje da se prisjeti njihovog dugačkog razgovora nakon što se posvađala s Liamom te kako je otišla u kupaonicu da opere zube, a kada se vratila Samuel Hunt je već spavao u njezinom krevetu. Tada je stala na vlastitim vratima i dopustila si nekoliko sekundi da ga promatra u miru. Gledala je kako sve one šarene boje postepeno nestaju i same odlazeći u san. Međutim, čak ni kada je spavao, one nisu u potpunosti nestale. Bile su tu, smirene i usnule, kao savršena slika njega.

Nije ga imala srca buditi.

Sada, prisjećajući se toga, nije mogla maknuti smiješak s lica.

Misli su joj se vraćale na njihove poglede ispod šatora, na poljupce na bazenu i na sve one razgovore kroz koje mu je davala komadiće sebe za koje nije ni znala da postoje.

Tek što je pomislila da bi mogla provesti vječnost u tome krevetu u tome trenutku, shvatila je da je svemir imao drugačije planove.

Nick je teatralno uletio u sobu, bez ikakva kucanja. June se uspravila u krevetu, a njegov je glas probudio i Sama. Već se pripremila na njegov smiješak i zajedljive komentare, ali ni jedno od toga nije dobila. Pogled mu je bio mrtav ozbiljan. „Silazite dolje, odmah." „Što se..." počela je.

„Odmah!" prekinuo ju je.

Zakolutala je očima. Još jedan od njegovih hirova.

Samuel i ona izmijenili su pogled, on još u polusnu. Zatim je ponovo pogledala u Nicka.

„Daj mi minutu da se presvučem." Samo je kimnuo, a zatim zatvorio vrata.

June se nije mogla sjetiti kada ga je zadnji put vidjela tako uzrujanoga. Bio je toliko ozbiljan da čak nije ni komentirao činjenicu da je Samuel spavao kod nje, iako je znala da će do tog razgovora doći kad-tad.

„Jutro", promrmljao je Sam, trljajući oči.

Nasmiješila mu se.

„Jutro."

Polako je ustala iz kreveta i sama pomalo malaksala te je iz ormara izvadila tajice. Nije planirala presvući majicu u kojoj je spavala. Sam se, s druge strane, nije ni morao presvući kada je zaspao potpuno obučen.

Vidjeti ga tako pospanog i još uvijek pomalo zbunjenog stavilo je smiješak na njezino lice.

Njegove su se boje već počele buditi, jedna za drugom, kao da mu je tisuću misli već prošlo glavom. A ako je bio imalo nalik njoj, znala je da je to bila istina.

Ni jedno od njih nije planiralo spomenuti činjenicu da je zaspao kod nje, već su ju samo odlučili prihvatiti.

June nije bila raspoložena za još jednu od Nickovih ideja, ili što god da je bilo dovoljno bitno da ih probudi. Ipak, mislila je, što se prije riješi toga, to će prije dobiti ostatak dana za sebe da ne radi ništa.

Dok je obula tajice i navukla čarape, Samuel se ustao i istegnuo, a zatim rukama malo popravio kosu. Bili su previše umorni da bi pričali, pa su se bez riječi spustili niz stepenice.

Imali su što vidjeti.

June Aldred gotovo je vrisnula od šoka, a odjednom više nije bila umorna.

Liam Tate sjedio je na kauču, a gornji dio ruke mu je bio omotan nekakvom krpom. Čak se i kroz nju vidjela ogromna količina krvi. I iako on to nije htio pokazivati, znala je da je u bolovima.

Bolovima koji su postali duplo jači kada je pogledao u njih dvoje, raščupane i umorne, toliko blizu jedno drugome da je Liam Tate pomislio da točno zna o čemu je riječ. Nije bio u pravu, ali June Aldred mu to nije mogla reći. Ne sada kada su imali važnijih problema i ne ikada jer mu ne bi mogla objasniti da je to iščitala iz njegove aure.

Najednom je osjetila grižnju savjesti, iako možda i nije trebala. Dok je Liam Tate bio tko zna gdje i završio krvavoga ramena, njih su dvoje spavali u krevetu skupa. I nije bilo bitno što se nije dogodilo ništa više od toga, jer Liam je bio povrijeđen, a nije mogla pobjeći osjećaju da je to nekako bila njezina krivica.

„Š-što se dogodilo?" pitala je, zamuckujući. Postalo joj je jasno da je riječ o rani od metka, a to sigurno nije bio prvi put da je vidjela kako je netko od njih povrijeđen. Ipak, ovoga je puta bila riječ o Liamu, a i činjenica da je Nick napravio toliko buku od toga morala je nešto značiti.

Izraz Liamova lica ostao je hladan i nepomičan, ali aura nikad nije lagala.

„Zvao si nju?" pitao je, gotovo s gađenjem u glasu.

Nick ga je pogledao pomalo zbunjeno.

„Bolje je da sazna sada, nego da se ponovo dogodi ista stvar."

Liam je izgledao kao da želi još nešto reći, ali je svejedno kimnuo. Znao je da Nick ima pravo.

„Što se događa?" ponovila je, sada s većom jačinom u glasu. Suzdržala se od poriva da primi Sama za ruku. „Što moram saznati? I tko je upucao Liama!?"

Svi su pogledi bili upućeni u nju, ali nitko nije rekao ni riječi. U jednom je hladnom trenutku osjetila da točno zna koje će riječi čuti sljedeće, a te su riječi bile njezina najgora noćna mora.

I bila je u pravu.

„To je Colton", rekao je Antoan, kada nitko drugi nije. „Šalje upozorenje. Krenut će na našu bandu."

Nekoliko je sekundi samo stajala tamo, bez riječi. Zatim je blago kimnula te se uputila nazad prema svojoj sobi. Zastala je pred stepenicama; mogla je suzdržavati suze još neko vrijeme.

Okrenula se prema Liamu i slabašno nasmiješila.

„Nadam se da ćeš se brzo oporaviti."

Kada se napokon popela u sobu, dopustila si je samo nekoliko tihih jecaja, ništa više. Uvijek je bilo tako. Dopusti si samo nekoliko dana bez da razmišlja, a zatim ju svi problemi sustignu.

Osjećala se tako usamljeno.