Okidač boje pepela

43. Vrijeme ne postoji

LJUDI ČESTO ČUVAJU kutije s uspomenama. U njima drže dnevnike, slike i razne predmete koji ih podsjećaju na događaje koje su proživjeli.

Ona je imala ožiljke.

Promatrala je modricu koja se protezala preko rebara i pitala se hoće li ikada u potpunosti nestati. Gledati u nju i dalje je bilo nepodnošljivo. Svakoga puta kada bi ju osjetila ili vidjela, ponovo je proživljavala te dane.

Druga stvar koja je čuvala sjećanja nije bio ožiljak, već tetovaža. Tri Gavrana urezana u njezinu kožu kao simbol vječne pripadnosti.

Bila je ljuta i bila je umorna od ljutnje. Bila je umorna od života od kojeg je vodila, umorna od gubitaka i umorna od činjenice da je umorna. Vrištala je na cijeli svijet, a on je slao udarce zauzvrat.

Više nije mogla ni plakati.

Bila je izgubljena.

Ostala je bez jednog od rijetkih oslonaca koje je imala u životu. Samuel je bio predivan i pokušavao joj je pomoći na svaki mogući način, ali čak je i njega isključila. Rekla mu je da treba prostor. Iako se nije složio, poslušao ju je.

Posjećivao bi ju svakoga dana samo da se uvjeri da diše. Donio bi joj topli napitak i nešto za pojesti, ali rijetko kad je jela. Čvrsto bi ju zagrlio i pustio da dotakne njegove boje. To je bio njezin dodir s realnosti – zbog toga nije poludjela. I bila mu je zahvalna.

Iako je zarobljena razmišljala kako mora raščistiti stvari s Liamom, to je odlučila staviti na pauzu. Svi su joj davali vremena da tuguje, a ona se pitala koliko dugo će imati strpljenja.

Prolazili su dani, možda i tjedni. Prestala je brojati besane noći i dane u kojima nije progovorila ni riječi.

Toga je dana prvi put odlučila izaći van. Nije znala kako je donijela tu odluku, ali u jednom je trenutku bila obučena, a u drugom se spuštala niz stepenice.

„June!" Samuel ju je zaustavio pred izlazom.

„Hej", pozdravila ga je. „Samo sam... Trebam svjež zrak." „Želiš društvo?" pitao je.

Odmahnula je glavom. „Trebam biti sama."

Htio joj je reći da to nije istina i htio joj je reći da ga treba uz sebe.

Ipak, Samuel Hunt je šutio dok je June Aldred zatvarala vrata.

Miris vlage uvukao joj se u nosnice čim je izašla. Počela je hodati polako, izbjegavajući lokve vode.

Svaki ju je korak podsjećao na prošlost koja se sada činila toliko dalekom. Na džogiranje punih misli i na dane kakvi su bili prije.

Svaki put; nova lokacija, nove ceste, sve veća bol.

Nadala se da će joj zrak razbistriti misli, ali zaboravila je koliko su aure drugih ljudi bile bučne.

Pa sve dok nije osjetila trnce koje joj prolaze tijelom. Osjetila je ubrzane otkucaje srca i leptiriće u stomaku, a zatim i iznenadan poriv da se nasmije. Osjećaj toliko dalek i stran; znala je da nije pripadao njoj.

Pogledala je oko sebe i susrela se s mladim parom koji se držao za ruke. Djevojčine su oči sjale i June je istog trena prepoznala da su u pitanju bile njezine misli.

Uvijek je znala osjećati tuđe emocije, ali nikada toliko intenzivno. Ovoga puta June je gledala svijet očima te djevojke i njezin život nije bio važan. Bila je u potpuno drugoj ulozi, a poprimala je i fizičke faktore – poput ubrzanih otkucaja srca.

Njezina aura lebdjela je oko nje dok se djevojka nije dovoljno udaljila. Sreća je nestala zajedno s njom, a June je polako počela dobivati svoje misli nazad.

Nije mogla shvatiti kako je to napravila. Samo se dogodilo.

Bio je to najveći opijat koji je ikad iskusila – osjećaj jači i od Samuelovih boja. Osjećaj za koji je u tim trenutcima vjerovala da pripada njoj, a ne da ga samo čita od druge osobe.

Morala je probati opet.

Neko je vrijeme tako hodala ulicama, usmjerena samo na jednu stvar. Ljudi je bilo jako malo i bili su previše užurbani, a i nije baš znala što treba napraviti.

Ubrzo se ponovo dogodilo. Majka je hodala sa svojom djevojčicom. June je zastala, shvaćajući da gleda svijet majčinim očima. Osjećala se opušteno i mirno – potpuno drugačije nego kada je osjetila one leptiriće, a opet toliko slično. Osjećala se sretno.

Možda ju je, mislila je, njezina tuga promijenila. Možda je njezina sposobnost rasla s njezinom boli ili se razvijala s godinama. Jedno je bilo sigurno – njezina je sposobnost dobila novu razinu. Mogla je prisvojiti tuđe osjećaje.

June Aldred se nasmiješila, lutajući u potrazi za tuđom srećom.

Vratila se u svoju sobu, još uvijek opijena količinom osjećaja koje je pokupila od drugih ljudi. U glavi joj se vrtjelo, a um joj je bio preplavljen mislima. Više nije znala koje od njih pripadaju njoj.

Sam je čuo da dolazi i odmah joj prišao.

„Jesi dobro?" pitao je.

Nasmiješila mu se.

Nije se mogao sjetiti kada ju je zadnji put vidio da se smije.

„Odlično", odgovorila mu je, a zatim ispružila svoje ruke.

Nije znao što želi, ali primio je njezine ruke. Na to ga je ona krenula povlačiti u svoju sobu. „June..."

Zatvorila je vrata sobe.

„Što je?" pitala je.

„Što ti se dogodilo?" Slegnula je ramenima.

„Samo sam... pročistila misli."

Samuel je zastao da ih posluša. Bile su manje tmurne, ali nešto nije bilo u redu.

„Annabel, što mi ne govoriš?" Još jednom se nasmiješila.

„Reći ću ti sutra."

Povukla ga je za sobom u krevet, a zatim poljubila.

Uzvratio je poljubac, ali nije joj dopustio da mu skine majicu.

Zbunjeno ga je pogledala.

„Ne želim da napraviš nešto što ćeš požaliti."

„Nije nam prvi put", rekla je. „Nedostaješ mi."

Pogledao ju je sa žaljenjem. Bio je s njom svaki dan već dva tjedna, ali i ona je njemu nedostajala. „Samo... želim da sabereš misli. Sutra?" Kimnula je.

„Sutra."

Legao je do nje i obgrlio ju rukama.

Nije mu bilo jasno kako se odjednom toliko promijenila. Ponašala se kao da je pod utjecajem alkohola, ali znao je prepoznati kada je pila.

„Bila je pogreška", rekao je. „Što sam ti dopustio da budeš sama."

Okrenula se prema njemu i u njezinim je očima vidio naznake stare June. Misli su joj još uvijek bile nejasne, ali što god da se činilo pogrešno s njima je polako počelo nestajati.

„Nisi mi u stanju ništa dopuštati", počela je. „Ni braniti."

„Znaš da nisam tako mislio", obranio se. „Samo..."

„Dobro je", prekinula ga je. Oči su joj već bile zatvorene. Bila je iscrpljena. „Volim te."

Zagrlio ju je, čvršće.