Okidač boje pepela

40. Ništa što se ne može popraviti

ČIM SU SVI napustili prostoriju i ostavili June i Antoana same, zaputila se prema kutu i počela povraćati.

Drhtala je. U isto joj je vrijeme bilo i toplo i hladno, a srce joj nije moglo prestati kucati. Vid joj se mutio, a disati je bilo odviše teško.

Antoan je došao do nje što je prije mogao, hvatajući joj kosu; nije znao kako da joj drugačije pomogne.

„June, hej", šapnuo je. „Bit će u redu."

Nije se mogla smiriti. Prestala je povraćati, ali i dalje je osjećala mučninu u želucu i još je neko vrijeme kašljala dok se i kašalj nije počeo postepeno smirivati, a zamijenilo ga je duboko disanje.

Mrzila se.

Mrzila se jer je trebala biti ona snažna, ali nije više mogla izdržati. Počela se tresti od same pomisli da su Coltonove usne bile toliko blizu njenome vratu i od pomisli na sve što joj je mogao napraviti... na sve što joj može napraviti.

Antoan ju je okrenuo prema sebi i čvrsto zagrlio. Nije to očekivala, ali prihvatila je njegov zagrljaj i obgrlila ga svojim rukama. Naslonila mu se na rame, puštajući samo nekoliko suza da padnu niz njegovo rame. Molila se da Colton i njegovi ljudi ne dođu i vide ih ovakve. Znala je da bi to iskoristili protiv njih. „Tvoja noga..." počela je kada se odmaknula iz zagrljaja. „Dobro je", odgovorio je. „Ništa što se ne može popraviti." Da je barem mogla biti pozitivna kao on.

Umjesto da mu odgovori, pogledala je oko sebe. Nalazili su se u malenoj, zagušljivoj prostoriji koja je sada još više smrdjela zahvaljujući njoj. Zidovi su bili bijeli i zbog toga se osjećala kao da je u ludnici. Jedina svijetlost dolazila je iz malenog prozora na samome vrhu.

U očaju je pustila noge da joj propadnu i sjela na pod, a Antoan do nje. Oboje su htjeli reći onome drugome kako će sve biti u redu i kako će popraviti ovo, ali nisu imali snage da lažu.

U jednom su trenutku odveli Antoana i ostala je sasvim sama, zarobljena u malenom prostoru i u svojim mislima.

Izgubila je svaku nadu za pokušaj bijega. Ruke su joj u međuvremenu odvezali, ali vrata su bila zaključana. A čak i da ih je otključala, znala je da nije mogla izaći iz zgrade. Bilo joj je teško kretati se. Nije se mogla natjerati da zaspe, a bila je previše umorna. Srce joj je kucalo previše brzo za to, a misli su joj činile poplavu. Osjećala je bol od sjedenja na hladnome podu. Nije mogla izbaciti slike događaja iz mračne uličice i Coltonovog bezosjećajnog pogleda.

Misli su joj zadavale najviše boli.

Pomisao na Sama kojeg možda neće vidjeti. Liama s kojim se nikada neće moći rastati u dobrim odnosima. Antoana koji možda nikada neće imati priliku biti zaljubljen.

Sam je, isprva, okupirao većinu njezinih misli. Njegove usne koje možda više nikada neće moći dodirnuti. Njegove predivne, izmućene i umorne oči. Njegove šarene boje koje bi poprimile posebni, ružičasti okvir kada je bio s njom. Mislila je na sve posljednje stvari koje je imala s njim. Posljednju riječ, posljednji zagrljaj, posljednji poljubac.

Misli su joj u jednom trenutku pobjegle i na Liama. Postalo joj je jasno koliko joj je on još uvijek značio, iako je ljubav koju je prema njemu imala bila drugačija. Sjetila se svih njihovih svađa i u tom su joj se trenutku činile smiješne. Negdje između misli o dvije budalaste svađe, shvatila je da mu oprašta. Koliko god je on loših stvari učinio i koliko god se puta ona zaklela da mu neće oprostiti, učinila je to. Nije htjela umrijeti ljuta na njega i na cijeli svijet.

Samo je htjela da on zna. Nije mogla provesti ostatak svoga vjerojatno kratkoga života znajući da će se on gristi jer je završilo tako između njih. Nije mogla disati kada je pomislila kako nikad neće imati priliku reći Samuelu baš sve što joj je bilo u mislima.