Okidač boje pepela

5. Mamurluk

LIAM TATE BIO je svjestan samo žamora. Okretao se, lijevo pa desno, naprijed i nazad. Nije bilo nikoga; samo nizina koja je izgledala kao da ide u beskraj. Ali ako stvarno nije bilo ljudi, pa odakle je dolazio žamor?

Najednom pogleda dolje te shvati da je polugol i bos. Upita se koliko je morao popiti kada se ovo dogodilo i kakvu je to drogu uzeo da su mu se pričinjavali zvukovi tamo gdje ih nije bilo?

Čuje i otkucaje vlastita srca, glasnije no ikada. Odluči potrčati.

Iduća scena; drži boce alkohola u ruci. Glasan bubanj udari negdje u daljini. On se lecne te mu boca sklizne iz ruke. Staklo se razbije i vino razlije po betonu, a iduća stvar koju ugleda je njegova soba.

Sunčeve zrake tek su se probile kroz prozor. Probudio se pomalo nesvjestan svega oko sebe i sa odvratnom boli u glavi. Već je navikao na poznato mu bubnjanje, pa čak i na mučninu koju je sada zanemarivo osjećao. Ono što je bilo novo bila je nekakva čudna bol u grudima kojoj nikakav alkohol nije bio uzrok.

Malo po malo, komadići misli napokon su se počele slagati u nešto smisleno. Scene iz sna nanižu mu se jedna za drugom. Bio je navikao na drugačije snove. Pištolje uperene u njegovo lice, mrtve ljudi koji su ga proganjali, June koja je vrištala na njega, prostorije koje su pljačkali. Ovaj san nije imao nikakva smisla. Jedina poveznica s pravim životom bila je alkohol. No,pomisli, zašto bi snovi uvijek imali neko značenje?

Um mu se polako uspio razbistriti i bio je u potpunosti budan. Čak je i glavobolja počela slabjeti, ali ona bol u grudima zatezala je više i više. Nikada prije nije mu se dogodilo nešto takvo. Sve u njemu govorilo je da to ima veze sa June.

Tada se sjetio onog novaka i duboko udahnuo. Zašto je to bilo bitno?

Pokušao si je skrenuti misli. Činilo se, ipak, da je to puno teže nego što je mislio da će biti. Fokusirao se na bubnjanje u svojoj glavi. Dugo ga nije baš ovako jako uhvatilo ujutro – toliko da je psovao u sebi i obećavao si da više nikad neće uzeti ni kap bilo kakvoga alkohola, iako je čak i tada znao da je to potpuna laž.

Velik dio večeri bio mu je maglovit. Nije se sjećao ljudi, događaja, razgovora. Ali sjećao se njih. Sjećao se kako je ona lelujajući hodala i kako ju je on pratio u stopu. Kako su se oboje, vjerojatno nesvjesno, smijuljili dok su prolazili i kako je u tome trenutku svima bilo jasno.

Želudac mu se preokrene. Mučnina je bila sve veća i veća. Nije se sjećao kada je zadnji put povraćao, ali znao je da je prošlo puno vremena i nije htio sada to pokvariti.

Nije htio ni ustati u kreveta. Tu je, doduše, bio sam i prisiljen razmišljati, ali nije mislio da ima snage otići do ostalih u takvome stanju. Pomirisati doručak koji si netko radi i pričati o najzanimljivijim događajima od dana prije.

Navikao je on na mamurluke. Davno su postali samo malena smetnja koju je naučio ignorirati. Trenutno ga je boljelo sve što ga je moglo boljeti i nije bio siguran da može ustati čak i da želi. A opet, ništa od toga nije bilo izvor njegove bezvolje u tom trenutku. Preživio je i gore mamurluke, imao i čudnije snove i uvijek bi se bez problema ustajao. Čak je i volio dan poslije, kada bi često sjeli uz kavu i prisjećali se izlaska. Uvijek bi barem netko napravio glupost pa bi mu se svi smijali; a osoba kojoj su se smijali nikada se ne bi uvrijedila, već bi se i ona sama sebi smijala.

Nakon nekoliko minuta premišljanja, ipak je odlučio pokušati. Zar će dopustiti da ga maleni mamurluk ili neki nebitan, čudan osjećaj zaustave? Uspravio se u sjedeći položaj te je još neko vrijeme samo tako sjedio i gledao oko sebe dok se trudio izolirati bol. Na posljetku se prisilio ustati.