Okidač boje pepela

10. Kuda odlaze sjećanja?

SVAKOGA DANA STVARAMO nove uspomene. Toliko njih da je nemoguće zapamtiti svaku, pa tako čak i oni događaji za koje kažemo da će nam zauvijek ostati u sjećanju postepeno blijede. A s druge strane, postoje uspomene toliko mračne, tužne ili strašne da u trenutku kada ih doživimo znamo da će nas pratiti zauvijek; koliko god se mi trudili to sakriti.

June je dobro znala koji će ju par očiju proganjati čitav život.

Platnene su joj patike bile već potpuno mokre od kiše, ali je i dalje odlučno koračala udarajući u lokve vode. Duboko je disala, a trčanje se nakon nekog vremena pretvorilo u ubrzano hodanje. Srce joj je kucalo brzo, a glava ju je sve više i više boljela. Budući da nije imala ni kišobrana ni kapuljače, kosa joj je bila potpuno mokra. I dalje nije znala gdje ide.

Nedugo nakon našla se kako sjedi na udobnoj fotelji u kući gospođe Margareth, ogrnuta i u donjem rublju dok joj se ostatak odjeće sušio. Pila je zeleni čaj s medom, a gospođa Margareth je sa strane stavila i kekse koje bi June u bilo kojem drugom slučaju bez pogovora uzela, ali sada nije mogla ni pomisliti na bilo kakvu hranu bez da poželi povratiti.

Kada je shvatila da je sasvim sama i da ne zna gdje ju put vodi, June se obratila jedinoj osobi čije je lice bilo poznato, a da joj pomisao na njega nije zadavao nikakve rane. Margareth ju je bez razmišljanja pozvala kod sebe u kuću, čak i kada joj je June rekla da joj ne može ispričati što se dogodilo.

Margareth je bilo jasno da ne treba ispitivati nikakva pitanja; vidjela je da June nije spremna da joj pruži ikakve odgovore. Umjesto toga učinila je ono što je smatrala najbolje u takvoj situaciji; pokušala joj je skrenuti misli neobaveznim razgovorima. U nekim je trenutcima njezina taktika čak i uspijevala, jer June bi se uživjela u svaku raspravu o umjetnicima i knjigama, a nekad bi se čak i nasmijala. Ni jedna od njih nije gledala koliko je vremena prošlo.

Margareth je fascinirala mlada djevojka i njezin duh. Mogla je pričati i pričati bez da se gasila i na prvi je pogled izgledala potpuno zadovoljno sa svojim životom. Margareth je uvijek mislila da je djevojka imala mnogo prijatelja, nekada bi ju i zamislila kako priča o novoj knjizi koju je pročitala i dijeli svoja iskustva. Znala je da je nešto, ipak, odstupalo od tog karaktera. Ovoga puta vidjela je djevojku na posve drugi način. Izgledala je toliko potreseno, toliko usamljeno – a u isto vrijeme kao da nema nigdje nikoga da ju utješi i zagrli. Pa da je imala, zašto bi se okrenula nekome koga je jedva poznavala?

June bi ponekad jednostavno uzela pauzu. Duboko bi udahnula, pogledala u pod i pustila da joj se misli ponovo poslože. Tih nekoliko sekundi ona je bila na nekome drugom, mračnijem mjestu. Mjestu u kojemu nisu mirisali kolačići i topli čaj. Tamo je konstantno padala kiša i ta je hladnoća bila gotovo dodirljiva. I kada bi se June našla tamo, sve što je htjela reći odjednom više nije imalo smisla. Nije bilo bitno.

Tada bi duboko udahnula, otjerala slike iz glave te ponovo pogledala gore.

Margareth joj je dotočila još čaja te ju još jednom ponudila

kolačiće. Ovoga je puta June ipak odlučila uzeti jedan; mirisali su na dom, čak iako taj dom nije pripadao njoj.

„Dušo, nikada te nisam pitala..." Margareth je zastala prije nego je nastavila rečenicu. „Koliko godina imaš?"

„Uskoro ću napuniti dvadeset", odgovorila je June. Istini za volju, očekivala je malo osobnije pitanje, a i nitko ju nikada nije pitao za godine.

„Dvadeset?" Izgledala je pomalo šokirano.

June se nasmiješila. „Ljudi često pretpostave da imam više."

„Zapravo", priznala je Margareth, „mislila sam da imaš sedamnaest, možda osamnaest." „Oh?" Ovo je bila novost.