Okidač boje pepela

41. Utopljena

SVE U VEZI situacije u kojoj se nalazila bilo je crno. Svaka se aura oko nje kretala u svome ritmu, ali sve obrubljene crnim okvirom loših misli.

Ruke su joj ponovo bile svezane iza leđa, baš kao i Antoanove. Klečali su pred dubokim lavorom vode ispred kojeg su ih dva Coltonova muškarca pokleknula. Nije mogla vidjeti Coltonovo lice, ali znala je da se još uvijek smije.

„Bilo bi šteta držati vas ovdje, a bez da se malo zabavimo, zar ne?"

Nadala se da će napokon dobiti odgovor – da ide u smrt ili u slobodu, ako je Colton stvarno tražio novce. Ionako je pretpostavila da je druga mogućnost malo vjerojatna.

„Odjebi!" prosiktala je.

Colton je na to čučnuo te joj rukom podigao bradu.

„No draga moja, nikada nećeš naučiti da trebaš držati taj jezik za zubima, ha? Sjećaš se što sam ti rekao prvi put kada smo se sreli?"

Znala je da te riječi nikada neće zaboraviti.

„Idući put odrezat ću ti jezik. Trebam te živu, ali nije me briga u kojem si stanju."

Tada ju je to natjeralo da zašuti, ali ovoga je puta bilo drugačije. Više joj nije bilo stalo do jezika jer mrtvaci ionako ne govore.

„Odgovorit ću vam na ono što vas najviše zanima. Danas će netko od mojih ljudi posjetiti Gavrane i tražiti određenu novčanu svotu, skupa s Johnovom predajom. Nick ima tjedan dana da pošalje svoj odgovor, što je i više nego velikodušno. Za vaše dobro, nadam se da govori istinu kada vas zove obitelji." Stegao joj se želudac.

Nick Raven možda je bio voljan izdvojiti novce, ali zamijeniti jedan život drugim?

Htjela je pogledati u Antoana, ali nije htjela dopustiti Coltonu da uhvati i komadić njezinih osjećaja. Pitala se što je njemu prolazilo kroz glavu. Znala je koliko mu je John značio i znala je da bi radije umro nego dopustio da Colton dobije Johna.

Unatoč svemu što je njegova aura pokazivala, ostao je tih. Kao i ona, znao je da neće ništa promijeniti riječima.

„A do tada nećemo sjediti besposleni, ha?"

I dalje mu je htjela odbrusiti, ali ništa pametno nije joj se pojavilo u mislima.

Nije osjetila nikakvo olakšanje nakon što joj je rečeno da će preživjeti. Ako ništa, osjećala se gore. Nije vjerovala Coltonu, a nije ni znala kako će Antoan i ona moći živjeti sami sa sobom nakon što provedu tjedan dana u paklu.

„Pa sam mislio", nastavio je Colton. „Zašto ne saznati neke informacije i usput uživati?"

Colton je, baš kao i oni, dovoljno dobro znao da nije postojalo puno informacija koje je od njih mogao izvući. Bitne je poslove Nick držao unutar svog privatnog kruga, a ostali su dobivali samo komadiće posla potrebne za njihove zadatke.

„Ovako stoji stvar. Date mi odgovor, prolazite. Ne odgovorite mi, pa... vjerujem da možete zaključiti."

Poželjela mu je pljunuti u lice.

„Počnimo s Antoanom", rekao je. „Želim popis imena ljudi s kojima Nick posluje."

„Ne znamo", odgovorila je June umjesto njega, a u očima joj se nalazio prijezir toliko jak da bi ubio Coltona istoga trena, kad bi samo pogledi mogli ubijati.

Ponovo se okrenuo prema njoj. Njezin mučitelj, izvor njezinih noćnih mora i osoba koja je držala živote u šaci.

Nasmijao se, a zatim simbolično stavio kažiprst preko svojih usana.