Okidač boje pepela

6. Još jedno o pogreškama

LIAM TATE NIJE bio jedina osoba koja se probudila s glavoboljom. Maleni ljudi koji su udarali po velikom bubnju probudili su i June. Zvuk je bio toliko glasan da je bilo kao da se bol proširila na cijelo tijelo.

Jednom kada je bila na nogama, razmišljala je kako je čudno bilo hodati normalno naspram onog pijanog lelujanja. Oči su joj bile teže no ikada, a zaboravila je i skinuti šminku pa je osjećala tešku maskaru na kapcima. Svaki zvuk, pa i njezini vlastiti koraci, doprinosili su glavobolji. Začuđujuće, nije osjećala mučninu.

Dovukla se do kupatila, svezala kosu u visoku punđu i stala pod tuš. Zatim je pustila mlaz vrele vode da joj udari o leđa. Voda je možda imala moć da izolira aure drugih ljudi i tuđe demone, ali njezini demoni su ju zato pratili u stopu. Najnoviji demon zvao se sjećanje, a nosio je podsjetnik na prošlu noć i još jednu u nizu loših odluka.

Kada su joj kroz glavu prošli događaji od prošle noći, nekakva mučnina ipak joj se pojavila u stomaku, ali znala je da to nije bilo od alkohola. Jebeni novak, mislila je. Jebeni slatki novak. Jučer, svaki je poljubac bio bezazlen, a svaki dodir potreban. Barem do trenutka kada je stvarnost udarila u glavu, a alkohol pojačao njezine i ovako kaotične osjećaje.

Jučer je svaki pokret bio jednokratan, ili se barem ona tako osjećala. Problem je bio što ni jednom nije stala da se pita misli li i on tako. Čak je i zaboravila da je dečko novak i da će ga kasnije viđati svaki dan. Možda je, pomislila je još jednom, ipak bila sličnija Liamu nego što je mislila.

Zašto je to napravila? Tražila je odgovor u jučerašnjim slikama koje su joj ostale u glavi, ali nije ga mogla pronaći. Nije mogla više ni kriviti alkohol, jer to je i dalje bila ona i još su uvijek to bili njezini postupci. Možda je svaki poriv bio pojačan i njezin jezik razvezan, ali bila je to ona.

Nije bila dugo pod tušem; htjela se maknuti od svojih misli. Požurila je izaći, a ovoga se puta za svaki slučaj obukla u kupaonici, iako je vjerovala da neće naletjeti na Liama. Pogledala je u ogledalo – koža joj se malo crvenila i imala je ogromne podočnjake. Maskara koju nije skinula sada je bila pomiješana s vodom i razmazana po njezinome licu. Izgledala je umorno i ispijeno.

Uzela je vatu i skinula ono šminke što joj je ostalo te na brzinu nanijela sloj pudera u kamenu na lice kako bi barem malo prekrila crvenilo. Usne su joj bile potpuno suhe. Nakon što je popila malo vode i oprala zube, na njih je stavila malo balzama. Tada je izgledala barem malo normalnije; većina tragova na prethodnu noć bilo je obrisano i to je bilo dovoljno. U sivoj majici bez rukava i crnim tajicama izašla je iz kupatila, a onda i iz svoje sobe. Dok se spuštala stepenicama, razmišljala je da se okrene i vrati u sobu. Ali ovoga puta, trebala je čuti tuđe misli. Trebala se bazirati na tuđe probleme i tuđu sreću umjesto da se zatvori sa svojim demonima; bila je umorna od njih. A između ostalog, htjela je provjeriti kakvo je stanje s drugima. Vjerojatno je trebala i popričati s novakom.

Zove se Antoan, June, opomenula se.

Nije znala koliko je sati, ali je pretpostavila da je već davno prošlo ono vrijeme kada bi inače ustajala i išla trčati. Morala je preskočiti svoju jutarnju rutinu, ali ionako nije bila raspoložena za ništa od toga tada. Nije bila ni sigurna da je bila u stanju trčati.

Čim je ušla u dnevnu sobu osjetila je jak miris alkohola i dima, a prizor koji je ugledala nije ju ni malo začudio. Polovica njih nastavljala je jučerašnji izlazak, a među njima, naravno, i Nick. Tate je sjedio do njega s cigarom u ruci, ali ispred njega nije bila čaša.

Nije se potrudila komentirati. Čak ih nije ni pozdravila. Aure su im bile gotovo potpuno nevidljive, kao da nisu osjećali baš ništa. Tako je često bilo kod ljudi koji bi se probudili s mamurlukom; posebno kada su isti ljudi odmah iduće jutro ponovo uzeli bocu u ruke. Pogled joj je preletio prostorijom u potrazi za Antoanom. Nigdje nije bilo ni naznake crvene kose pa se pomislila jednostavno vratiti u sobu. Nažalost, bilo je prekasno za to. Tateove su oči već bile uperene u nju, a znala je i da su ju drugi vjerojatno primijetili. Za čudo, Tate je odmah skrenuo pogled. Nije bilo zajedljivih komentara niti zlobnih primjedbi, čak se nije ni nasmijao. To ju je pomalo iznenadilo. U jednom trenutku osjetila je kako su oči svih ostalih uperene u nju i nije znala kako reagirati.