Okidač boje pepela

39. Kavez

KAŽU DA TI, kada trebaš umrijeti, kroz glavu prolete sve najvažnije slike iz tvoga života.

June je imala dovoljno vremena da joj se cijela priča ponovo posloži u glavi. Počela je razmišljati o djetinjstvu i prvom odlasku u vrtić te o grčenju u stomaku kada se odvajala od svojih roditelja. Sjetila se večeri uz crtane filmove i toplu čokoladu. Sjetila se odlaska u školu s torbom koja je bila veća od nje, ispadanja prvog zuba i prve simpatije još u osnovnoj školi. Zatim se sjetila i dolaska u bandu i mržnje koju je osjećala prema Nicku – taj dio nije bilo teško prizvati jer se i dalje osjećala jednako prema njemu. Sjetila se boja koje su se tada pojavile i sjetila se koliko je uplašena i izgubljena bila dok joj Liam nije pomogao. Sjetila se boli, slomljenog srca, pa još boli. Ali prije svega, sjetila se lijepih trenutaka.

Sjetila se dana koje je prije provodila s Liamom i sjetila se njihovih dugačkih razgovora. Zatim je počela razmišljati o Samuelu, a tek tada joj je srce preplavila neizmjerna toplina. Toliko predivna da se June Aldred gotovo rasplakala od pomisli na sve što slijedi. Sjetila se i svakog dobrog izlaska, svakog toplog razgovora i svake vesele večeri.

Uvijek je mislila da će, kada trenutak dođe, prihvatiti smrt.

Sada, kada ju je trebala gledati u oči, ona se sakrila ispod postelje svojih sjećanja i nije htjela izaći.

Nije bila spremna umrijeti. Ne sada, kada je imala toliko nedovršenih poslova. Ne tako, bez da se oprosti od svih ljudi koji su joj značili. Broj možda i nije bio velik, ali nije bila spremna otići bez pozdrava i objašnjenja.

I ona i Antoan su šutjeli dok su se vozili. Iza je s njima sjedio još jedan muškarac. Prozori su bili zatvoreni i nije mogla vidjeti gdje idu.

June Aldred bila je sasvim sigurna da će uskoro biti mrtva. Jedini razlog zbog kojeg ju ovi muškarci nisu ubili bila je činjenica da bi to bilo previše lako i previše bezbolno.

Nekoliko se puta uhvatila kako gleda u Antoana i kako ga žali. On nije zaslužio to. Nadala se da će se on uspjeti izvući iz toga. Na kraju krajeva, on nije bio taj kojeg je Colton htio.

Nije mogla prestati razmišljati o zadnjem razgovoru koji je imala sa Samuelom.

„Što ako se pretvaramo u jedan od onih napornih parova koji ne mogu jedno bez drugoga?" pitala ga je kada je izlazio iz njezine sobe. Njih dvoje i dalje su tvrdili da spavaju odvojeno, iako bi većinu dana jedno prenoćilo kod drugoga u sobi. Svejedno, odbijali su to napraviti trajnim dogovorom iz više razloga.

Samuel Hunt se nasmiješio.

„Ne znam za tebe, ali ja bez tebe ne mogu."

„Znaš da nisam na to mislila, nego..."

„Hej, da, znam", prekinuo ju je te ju poljubio u čelo. „Učinit ću ti uslugu i ostaviti te samu sa svojim mislima. Ne želimo ispasti jedan od parova koji su stalno skupa."

Nasmijala se, a zatim ga poljubila.

„Laku noć, Same."

Ustao je s kreveta i uputio se prema vratima, a zatim zastao ispred

njih.

„Vidimo se sutra, Annabel." Zatvorio je vrata.

Postojala je mogućnost da su zadnje riječi koje joj je ikada uputio bile laž.

Iako je dio nje već tiho prihvatio smrt, nadala se da će ih Colton zadržati živima dovoljno dugo da ih netko pronađe. Sjetila se zadatka na koji je Nick poslao Samuela i molila se da uspiju saznati nešto.