Okidač boje pepela

37. Hladni dani i topla srca

ŽUTO LIŠĆE NA podovima ulica uskoro se pretvorilo u snježne pahulje i led. Posjetile su ju hladne noći provedene u sobi, a Gavrani su izlaske preselili u toplinu njihova doma. Bazen je već davno bio ispražnjen, a većina poslova kao da je bila stavljena na pauzu i Gavrani u stanju pripravnosti.

Svijet oko njih je utihnuo.

Tri mjeseca nije bilo ni riječi o Coltonu. Tri je mjeseca June proživljavala svoj maleni raj, gotovo potpuno savršen. Svako malo bi joj u misli došao neki podsjetnik na Coltona i tada bi se svi oni strahovi vratili u obliku mučnine. Samuel bi joj, kao da je u tim trenutcima točno znao kako se osjeća, uvijek pomogao da otjera takve misli.

Zima ju je do tada uvijek podsjećala na Liama; hladna i toliko predivna da ti vrlo lako zaledi srce. Tada se vratiš unutra, ali jednom ponovo izađeš na snijeg iako znaš da ćeš se vjerojatno prehladiti. Ne i ovoga puta.

Nekoliko je puta čula glasinu da Liam ima novu djevojku, ali za nešto što bi ju možda nedavno uništilo više uopće nije marila.

Ona i Samuel davno su si priznali da je obećanje koje su si dali prekršeno, a ona je shvatila da je umorna od borbe protiv toga. Samuel ju je naučio da ponekad vrijedi riskirati jer će inače propustiti cijeli svoj život i dati ga strahu.

I bio je u pravu, jer što god da se dogodilo, imala je svoja tri mjeseca provedena u raju zvanom razbacane plahte, filmske noći i topli kakao. Tri je mjeseca proučavala njegove boje kroz poljupce, razgovore i dodire i tri mu je mjeseca dopuštala da zauzvrat prouči svaki dio nje.

Provodila je sve više vremena i u društvu Antoana i njegovih prijatelja. Među njima se, baš kao i sa Samom, naučila osjećati prihvaćenom. Trenirala je, družila se, čitala, vodila ljubav. June Aldred napokon je imala osjećaj da dovodi svoj život u red i napokon se počela osjećati normalnom.

Pitala se jesu li se tako ostali Gavrani osjećali od početka.

Našla se kako često razmišlja o pojmu srodnih duša. Kako bi drugačije objasnila to da vidi Samuela šarenog? Koliko god patetično, klišej i prijevremeno zvučalo, njezina je duša možda pronašla njegovu.

Razmišljala je i o ljubavi. Jednoga zimskoga dana, kada se probudila sama u svome krevetu, razmišljala je o tome koliko je ljubav dvolična i kako može biti naš najbolji prijatelj i najveći neprijatelj. Prevrtala se na madracu dok je mislila o tome kako ljubav može donijeti radost i nove živote, a u isto vrijeme i najveću smrt i razor.

June Aldred možda se nikada nije bojala smrti, pištolja, a ni Nicka, ali shvatila je da se bojala ljubavi. Ona joj je još uvijek bila nešto novo i jedva isprobano. Pamtila je ljubav koju su joj roditelji davali, ali tada je bila druga osoba, a to drugi oblik ljubavi.

Zbog toga nije mogla prekinuti uspoređivati ovo što je imala sa Samom s onime što je imala s Liamom A opet, bilo je teško usporediti dvije stvari istog imena, a u naravi potpuno drugačije. Osjećaj toliko različit da je jedva mogla povući paralele između

njih. I kako se onda i jedno i drugo zove ljubav, ako je ona toliko različita?

Nije znala ni kada je počela razlikovati ono početno „sviđa mi se" od ljubavi, pa i zaljubljenosti. Za nju su to bile ključne točke, a svaka prijeđena bila je jedan korak bliže prema sreći ili katastrofi. Često se pitala postoji li neki presudni trenutak u kojemu jednostavno pogledaš osobu i shvatiš – da, on mi se sviđa. Da, zaljubljena sam. Da, volim ga.

I znala je da stvari nisu bile crno bijele i da takvi osjećaji nisu došli preko noći, ali uvijek je mislila da postoji trenutak u kojemu shvatiš. Ona je, nekako, preskočila prva dva koraka dok se pokušavala udaljiti od njih te ju je stvarnost udarila tek kada se već našla na onoj trećoj ključnoj točci.