Okidač boje pepela

11. Ulovljena

OVOGA PUTA NIJE bježala. Zapravo, nije se pomicala ni milimetra; ukočena na jednome mjestu, bosa i u prozračnoj spavaćici koja je taman prelazila njezina koljena.

U pozadini je svirala klasična glazba.

Kada je malo pogledala oko sebe, shvatila je da se nalazi u ogromnoj prostoriji kružnoga oblika, a ukrašenoj poput sale; s velikim kristalnim lusterom, podom zlatne boje i zidova ukrašenih šarenim slikama. Bili su to apstraktni prikazi i odmah su ju podsjetili na boje koje je viđala – slike pune patnje i očaja, tuge i radosti. Iskrivljena realnost obojana kistom anonimna umjetnika.

Dapače, stajala je na jednome mjestu ne pomičući se ni milimetra. U pozadini je svirala klasična glazba. Ponovo je bila bosa i u haljini koja je išla preko njezinih koljena. Zapravo, kada je bolje pogledala, shvatila je da je bilo više nalik na spavaćicu.

I odjednom se kretala. Vrtjela se u krug. Plesala uz glazbu koju nikada nije voljela i smijala se kao da je opijena. Možda i je bila, ali ovoga puta nije bilo nikakvo piće ono što ju opilo, već ljubav. Okrutna, bolna ljubav koja ju je je iz nekog razloga sada usrećivala.

Smijala se, onako kako dugo nije. Možda pomalo naivno. Dječje.

Trebalo joj je neko vrijeme da shvati da i je dijete.

U ogledalu koje je sada bilo na sred sale vidjela je desetogodišnju verziju sebe u spavaćici i tek tada ju je prepoznala. Bila je to upravo ona svilena, svijetlo roza spavaćica koju je nosila kada su Gavrani u svojim početcima uletjeli i razbili vrata. Kada joj je majka naredila da se sakrije nakon čega su ju ubili, a tatu još prije nje.

Najednom, sva ona sreća je nestala. I više se nije osjećala poput djeteta, iako je svakako izgledala kao jedno.

A onda je u ogledalu pokraj sebe vidjela Liama. Crte lica nisu mu bile toliko oštre, a oči malo veće. Osmijeh jednako onako predivan, a oči jednako tužne. Tinejdžer. Tada se razlika u njihovim godinama činila veća nego ikada. „Tate..."

Scena se promijenila prije nego što je uspjela dovršiti.

I više nisu bili djeca.

A u tome trenutku već joj je postalo jasno da sanja.

Samo nije znala želi li se probuditi.

I dalje je bila u istoj spavaćici. Sada joj nije dolazila ni do koljena.

Tate je skrenuo pogled s ogledala koje se sada nalazilo ispred njih i gledao je u nju, dok je ona gledala njihove odraze. Maknuo joj je kosu s lica. Poljubio joj vrat. A zatim čelo. I onda su, napokon, njegove usne dotaknule njene.

Prije nego li se uopće snašla, scena se ponovo promijenila. Bila je samo u grudnjaku i gaćicama i u ležećem položaju. Na krevetu koji nije bio njen.

Liam je bio na njoj, također bez majice. Poljubio ju je.

Zatvorila je oči. Vidjela tamu u punome sjaju. Ali kada ih je otvorila, shvatila je da nije Liam više taj koji me ljubi.

Bio je to Colton.

Te oči bi prepoznala bilo gdje.

Uspaničeno ga je odmaknula od sebe.

Prve sunčeve zrake isprale su njezin san i June Aldred se probudila ne sjećajući se ničega. U ustima je osjećala nekakav gorak okus, kao da bi ju nešto trebalo kopkati, ali nije znala što. Počela se malo prevrtati po krevetu, još uvijek u polusnu. Oči su joj bile teške i poželjela je još nakratko zaspati, ali dovoljno je dobro znala da više neće moći sada kada je sunce bilo vani.