Okidač boje pepela

14. Palačinke i ubojstva

NEKOLIKO JE NOĆI June provela sama i premda je ta samoća u zadnje vrijeme bila gotovo jedino što je znala, odjednom je zbog nje osjećala ogromnu prazninu. Dane je progurala oslanjajući se na svoju rutinu i hvatajući se za tuđe boje; na taj način, shvatila je, izbjegavala je misliti o svojima. Isplakala se već dovoljno, a sada je bilo vrijeme da prošlost zakopa tamo gdje se dosad i nalazila. Bila je tu, najviše kao podsjetnik u tim usamljenim noćima. Tada bi joj prošla kroz srce kao iznenadan nalet mučnine i držao bi se tako neko vrijeme, a zatim bi ponovo uspjela usmjeriti misli negdje dalje.

Iako su sada poboljšali odnose, s Liamom jedva da je i progovorila. On je stalno trčao s jednog mjesta na drugo i June je ponekad pomislila da ju je izbjegavao; iako je smatrala da sada za to nema razloga. Doduše, nije mogla znati na čemu su niti koliko je istine bilo u Liamovim riječima, ali kada je rekla da želi da prestane očekivati nešto više, nije mislila da prestane pričati s njom u potpunosti. Pomislila je i da joj je možda nakon njihovog razgovora jednostavno htio dati prostora da razmisli o svemu, a to je i radila.

Liama je, zapravo, jedan drugi nedavno obavljen razgovor mučio i zbog njega joj nije prišao, ali ona to nije mogla znati.

Toga se jutra ustala ranije nego inače i gotovo se odmah uputila prema kuhinji. Nije bilo uobičajeno da osjeti kruljenje u želucu tako rano, ali i on bi ju nekada odlučio iznenaditi. Dok se spuštala niz stepenice odlučila je kako će uzeti pahuljice jer je to bilo najlakše za napraviti, a htjela je nešto slatko.

Drugi joj se miris uvukao u nosnice jednom kada se našla u kuhinji. Vidjela je crvenokosog muškarca s leđa kako prevrće palačinku u tavici.

On je čuo njezine korake te se okrenuo i nasmiješio. Izgledao je kao da je slučajno ušao u krivu priču i još to nije shvatio.

„Hej", pozdravio ju je.

„Hej", odvratila je te dodala: „Kako imaš toliko energije tako rano ujutro?"

Slegnuo je ramenima.

„Navikao sam ustajati ranije. Radim palačinke, da i tebi napravim?"

Odjednom su pahuljice zvučale tako hladno i bezukusno.

Kimnula je. „Hvala ti."

Nije htjela samo sjediti i ne raditi ništa, pa je natočila vodu u kuhalo i izvadila dvije šalice iz ormarića.

„Kakvu kavu piješ?"

„Samo dodaj malo mlijeka na kraju."

„Šećer?"

Odmahnuo je glavom.

Stavila je svakome po žličicu instant kave i dodala malo šećera u svoju, a do tada je i voda već prokuhala. Nakon što je natočila i mlijeko, odnijela je obje šalice na stol.

Puhnula je u svoju kako bi ju malo ohladila te si dopustila nekoliko sekundi da samo uživa u mirisu. Antoan je ubrzo donio dva tanjura s palačinkama prelivenim javorovim sirupom i sjeo nasuprot nje.

„Nisam ni znala da imamo stvari za palačinke ovdje."

Antoan je slegnuo ramenima. „Jedva sam našao sirup. Mislio sam da mu je već istekao rok, ali sva sreća da te stvari dugo traju." Nasmiješila se i odrezala prvi komadić.

„Odlične su."

Prošlo je toliko dugo od kad je doručkovala nešto što je zahtijevalo više od dvije minute da se napravi.

„Ne možeš pogriješiti s palačinkama", odgovorio je. „Nikad nisi vidio kako ih ja radim." Oboje su se nasmijali.

„Druga dva dečka..." Na trenutak se nije mogla sjetiti njihovih imena. „Matthew i Johnny, oni ne ustaju kad i ti?"